Obrazovanje je čarobna riječ. U sebi sadrži čak i obraz. Po nepisanom pravilu obrazovanje može biti usko ili široko. Naše obrazovanje je prešlo sve granice, izgleda da je šuplje. Prazno ozdvanja, ali je izbušeno, istrulilo. Na klimavim je nogama, kao što su nekad profesori opisivali nečiju ocjenu koja je na dobrom putu da se smanji.
Pokazivala mi je sestrična aplikaciju njene škole. Živi i uči u Trstu. Sve je tu, na aplikaciji. PDF dobiju nakon svakog časa, profesor okači sve što je predavao da učenici mogu da se podsjete i isprate. Na toj aplikaciji kojoj mogu i treba da pristupaju i roditelji mogu se vidjeti sve ocjene, ko se kako ponaša na času, zakazuju se razgovori sa razrednim starješinom, sve pohvale i pokude su tu i roditelji su dužni da sva objavještenja isprate. Da udare “seen” što bi se reklo.
Sve što urade kače na “drive”, svi materijali, vježbe, čak i snimci predavanja su im na jednom mjestu.
Poenta je da sve funkcioniše, jer se obrazovanje shvata ozbiljno. Što god ko mislio o Italiji kao državi i njenom političkom sistemu koji se karakteriše kao nestabilan ili ne dovoljno stabilan, obrazovanje je “na nivou”. Profesor se poštuje, ali bez strahopoštovanja. Kad polažu finalni ispit, maturski ili polumaturski, dužni su da se formalno obuku, kako bi shvatili važnost tog dana i čina. Sa sobom na ispit povedu i svjedoka, neku sebi blisku odraslu osobu, koja će biti prisutna prilikom izlaganja i polaganja. Čitav čin polaganja ima obris ceremonije, što škola zaslužuje. Jer treba da se pamti, a ne da se što prije zaboravi.
Ispit uključuje opšte obrazovanje, pored ostalih predmeta. Pitanja koja im se postavljaju tiču se geopolitike, umjetnosti i geografije. Desi se da ih pitaju kako karakterišu režim u Ankari i zašto, kakva je situacija u Afganistanu, da nabroje nekoliko slika iz muzeja u Beču. Da kažu kojoj epohi slike pripadaju, kakav je stil i par riječi o autoru. Takođe, moraju da poznaju regije Italije, gradove, rijeke, planine, znamenite ličnosti, jednom riječju, da iz škole izađu kao formirane ličnosti sposobne da dalje nadograđuju svoje obrazovanje, zavisno od smjera koji će odabrati.
Italija i Trst samo su jedan od primjera. Izgleda da nismo pogledali francuski film “Između zidova” (Entres les murs) koji je dobio nagradu u Kanu. Ima boljih školskih sistema, ima bogatijih država sa gorim sistemom, ali naš sistem školstva ne možemo da ignorišemo. I dalje vjerujemo da smo najpametniji na svijetu, iako pod tim mislimo da smo pametni jer smo najbolji u varanju možda.
Ljudi se stide. Stide se profesori, đaci i roditelji. Ne stide se oni koji hvataju krivine, a takvih je previše, jer je sistem dozvoljavao da se takvi provlače godinama. Nepotizam, veze svake vrste i osrednjost doprinijele su da problem sa prepisivanjem i curenjem testova ne bude incident, već je postao pravilo.
Zvuči kao utopija, ali u pravu je gospođa koja predlaže da se godina ponovi. U redu je da roditelji vole svoju djecu i da se zauzimaju za njihova prava, ali ako se dozvoli da se prevaranti provuku, biće to signal cijeloj jednoj generaciji da može sve u životu da im prođe.
Može možda u Crnoj Gori, jer u iole uređenom društvu, bili bi zaustavljeni, dobili bi ono što zaslužuju, a to je nula.
Bonus video:
