Laguna je objavila knjigu Jadran. Međe se Jadranu znaju. Ali Mediteran se često opisuje kao područje koje je jasno omeđeno, jer tamo gdje rastu masline, gdje se može vidjeti magarac i palma, to je po nepisanom pravilu Mediteran.
Knjigu Jadran napisao je Robert D. Kaplan, a u blurbu se kaže da je on “stručnjak za geopolitiku”. Možda je zato ova knjiga pisana više kao pokušaj da se objasne političke struje, zanmarujući one morske struje koje su suština Jadrana. Jedno od poglavlja u ovoj knjizi nosi naziv: “Kotor, Podgorica, Tirana i Drač. Srce Evrope?”. Autor pokušava za sve što se danas zbiva pronaći ključ u istoriji.
Autoritarni režim povezuje sa pravoslavljem, vjeruje da mnogo čemu doprinosi sudar katoličanstva, pravoslavlja, osmansko i austrougarsko nasljeđe, ali Kaplan pliva po površini, jer ne zna dubinu naših podjela i stremljenja. Ne zna za plemena, za običaje, pa možda i zato poseže za stereotipima. Nije da ne pogađa, ali je mnogo toga promašio. Ima u knjizi dosta opštih mjesta, a ni autor nije siguran čim će da se bavi, geografijom, običajima, politikom ili istorijom. Jasno je, ova knjiga je putopis, autor piše o onome što može da zapazi tokom jednog proputovanja, ali daleko je ova knjiga od na primjer putopisa kakav je onaj što je ostavila Rebeka Vest.
Ovo je po ko zna koji put da će opis Podgorice naljutiti Podgoričane. Prečesto tvrdimo da ima mnogo toga da se vidi, ali stranci to ne vide, a mi se ne trudimo dovoljno da najbolje što imamo prikažemo.
Za nekoga ko piše o Jadranu, Podgorica nije inspirativna. Ni najmanje. “Stižem u Podgoricu. Nikada se nisam osjećao toliko daleko od Mediretana kao ovdje, jedva sat vožnje daleko od grada”, to bilježi Kaplan. Nema mu se što zamjeriti, jer Podgorica već dugo ne njeguje imidž mediteranskog grada. Podgorica ne zna što želi da bude, ne zna kud udara. Gradi se stihijski, a ne radi se na imidžu. Na vrijeme je da se rebrendira, da uhvati taj mediteranski voz, ako bude sreće i mudrosti. Za sad, u Podgorici nema šmeka Mediterana koliko bi trebalo ili moglo da ga ima.
Ipak je zanimljivo kako nas drugi vide. Kakve impresije ostavljamo. Čini se da Kaplanu niko nije stigao da napuni glavu našom istorijom. Možda i bolje što je tako, jer u knjizi nema NOB-a i NOR-a, nema Save, Krsta i Đurišića. Njega zanimaju fenomeni i tokovi koji mogu biti razumljivi i čitaocima van Crne Gore. Zato je i dio knjige koji se odnosi na Crnu Goru pisan kao da je autor gledao kroz zamagljene naočare. Vidi se, ali ne baš dobro.
Kaplan je razgovarao sa ljudima koji i nemaju mnogo toga da kažu iako su na vlasti ili u politici već 30 godina. Razgovarao je sa Milom Đukanovićem, Rankom Krivokapićem i Srđom Darmanovićem. Više ih je opisivao fizički nego što je opisao njihov karakter i ulogu. Vjerovatno je do njih. Možda je tako i bolje, ko zna. Dovoljno ih mi poznajemo. Preživjeće čitalački svijet bez takvih likova. Nisu naročito inspirativni ni za književnost, a ni za putopis.
Ova knjiga može najbolje da posluži kao put do drugih knjiga, jer se Kaplan služi brojnim citatima, od fenomenalnog eseja koji Brodski piše o Veneciji, do Džojsovih impresija o Trstu. Na sajtu Lagune se nalazi spisak knjiga kojima se Kaplan koristio, a riječ je o izuzetnim djelima koja se lako mogu naći i poručiti na internetu.
Ko želi da spozna sebe, može da čita Crnjanskog “Naše plaže na Jadranu”. Odlična je i knjiga “Otoci” Milana Milišića, a prije svega remek djelo Predraga Matvejevića “Mediteranski brevijar”. Bil Brajston, Robert Kaplan i ostali samo plivaju po površini.
Bonus video:
