Vršac je u moj život ušao kao dragocjena činjenica iz svijeta poezije. Najprije, jer je u njemu u osnovnu školu, pa u gimnaziju išao Vasile, dječak rođen u tek osnovanoj južnoslovenskoj kraljevini, u rumunskom selu Grebencu. Na svjetskoj pjesničkoj mapi prošlog vijeka upisan je docnije krupnim slovima kao srpski pjesnik Vasko Popa. U knjižarama sam nasumično kupovao pjesničke knjige Književne opštine Vršac koju je upravo Popa osnovao 1972. Bijele knjižice su svjedočile o tome kako jedna banatska pogranična varoš umije da se preobrazi u evropsku pjesničku metropolu. Naravno, u našoj jugoslovenskoj predistoriji pili smo banatski rizling iz vršačkih vinograda, uglavnom kao špricer. Ali nikada nisam bio u Vršcu. Ovog ljeta ću ispraviti taj propust.
Srpski barok
Autobus brunda preko Pančevačkog mosta. Rano je, pa se najavljena vrućina još nije spustila na Banat. Imena naselja su mi poznata - Vladimirovac, Alibunar, Vlajkovac. Prizori običnog života, banatska sela i varošice, usporeni nadolazećom jarom i ravničarskim navikama. Ljudi se kreću kao i njihove rijeke, bez žurbe. Sat i po vožnje i u Vršcu izlazimo tačno kod Vladičanskog dvora. Završen je 1757, preuređen 1903. To barokno zdanje je najstariji vladičanski dvor Srpske pravoslavne crkve.
Sjedište banatskog episkopa nam se ukazuje u punom sjaju. S druge strane ulice je Saborna crkva, takođe nastala u 18. vijeku. Mora da nas njen zvonik pomalo ljubomorno posmatra kako se divimo ovoj građevini, koja nagovještava vršačku ljepotu.
Nekoliko stotina metara niz Dvorsku, pa desno smjestimo se na jutarnju kafu u Element. Radi se o vjerovatno najboljem kafeu u gradu koji se nalazi na Trgu pobjede, naspram bočne fasade Gradske kuće.
U kafeu sačekamo Gocu i njenog muža Vesu. Goca je cimerka iz studentskih dana moje saputnice. Njih dvoje sam vidio posljednji put 1983. kada su odlučili da svoju studentsku vezu pretvore u brak preselivši se iz beogradskog Studenjaka na Banovo brdo. Prije četiri decenije, kada smo ih posjetili u novom stanu, niko od nas nije mogao da nasluti budućnost. Bili smo puni vjere u prirodan tok stvari koji će nas dovesti do boljeg života. Sada smo se okupili oko stola u Vršcu, doručkujući odlične uštipke i prženice. Radovali smo se susretu, ogovarali djecu, sjećali se osamdesetih. Optika uspomena je bila kao zamagljeno staklo debelo četiri decenije. Sjećali smo se nejasno i uveličano. Ali smo voljeli te svoje uspomene. Uprkos vremenskoj prognozi napolju sijevaju munje. Jedan grom udari negdje blizu i na Vršac se izlije ljetnji pljusak.
Od Švedske do Banata
Ostali smo nešto duže na doručku, gledajući kako kiša jenjava, a plavetnilo se opet pojavljuje iznad krovova. Kada je kiša prestala uputili smo se u iznajmljeni smještaj. U varoši koja broji oko 35.000 duša skoro ništa nije daleko. Smjestili smo se u blizini rimokatoličke crkve Svetog Gerarda. Nastala je 1863. Najveća je katolička crkva u Srbiji. Posvećena je svecu koji je krajem 9. i početkom 10. vijeka pokrštavao mađarske krajeve. Bio je italijanski biskup baskijskog porijekla. Zavisno od jezika zajednice koja ga poštuje, zovu ga još Gerhard ili Gelert.
Gazda apartmana je simpatičan čovjek koji je dugo radio u Švedskoj. Dalibor se vratio u Vršac da bi mu djeca tu išla u školu. On najbolje odražava mentalitet lokalnog stanovništva - ponos na slavnu prošlost varoši, ljubazan ton. Ali je, sudeći po apartmanu, u posao unio zapadni perfekcionizam. Preporučio nam je da obavezno svratimo u dvije hedonističke institucije - Vinariju Helvecija i restoran Dinar. Poslušali smo ga.
U Vršcu se mnogo toga vrti oko vina. Kada je početkom 18. vijeka Eugen Savojski oslobodio varoš od Turaka, u tri gradske ulice su se 1723. doselili Nemci iz vinarskog kraja na obalama Mozela. Sa sobom su donijeli i mozelski rizling, koji je najbolja podvrsta rajnskog rizlinga. Vršac je postao važna tačka na vinskoj karti Habzburške monarhije.
Ostavili smo obilazak samog gradskog jezgra za kasnije sate i uputili se prema dijelu grada koji se zove Vinogradarski kraj.
Od engleskog vrta do Helvecije
Usput smo svratili do Gradskog parka koji je nastao u pretprošlom vijeku. Odnjegovan je u stilu engleskih vrtova. Restoran sa baštom usred zelenila mami nas da tu zastanemo, ali mi imamo cilj i odlazimo dalje.
Najprije prolazimo zašorenim ulicama. Poneki žitelj sjedi ispred kuće, na trotoaru zasijenjenom drvoredima. Kuće se proređuju, sa lijeve strane vidimo piramidu Vršačkog brijega. Ovdje, uz granicu sa Rumunijom protežu se Vršačke planine sa Guduričkim vrhom - najvišom tačkom Vojvodine. Dobro, 641 metar i nije neka visina, ali pobrđe iznad grada sa Vršačkim zamkom daje krajoliku jedinstvenu siluetu u Panoniji. Smatra se da je tvrđavu podigao Đurađ Branković poslije pada Smedereva.
Kuće su se prorijedile, izbili smo na jednu raskrsnicu. Još izdaleka smo vidjeli upečatljivu građevinu sa pomoćnim zgradama. To je Helvecija 1880 - vinarija nastala poslije stečaja Vršačkih vinograda. Kupio ju je Rodoljub Drašković, brat Vuka Draškovića. Tako je sada Helvecija 1880 vinski salon i podrum Vinarije Drašković. Nekada najveći vinski podrum u austrougarskom carstvu kojeg su vodili potomci naseljenih mozelskih vinara, poslije ulaganja i renoviranja, vraća se staroj slavi.
Ljubazna recepcionarka nas vodi u obilazak kompleksa. U nekadašnjim podrumima sa džinovskim bačvama sada su ekskluzivne prostorije za degustaciju. Iza fino sređenog enterijera može se naslutiti nekadašnja slava ovdašnjih vinarija - sada je preoblikovana u marketinški paket namijenjen gospodi iz ovog milenijuma.
A restoran u koji ulazimo uređen je po mjeri ljubitelja vina sa dubljim džepom. Mada konobar kaže da nemaju više degustaciju vina koja je zabilježena u vinskoj karti, mi smo tu degustaciju organizovali sami. Naručili smo po tri čaše bijelog vina među kojima mi se najviše svidjela Ruža vetrova. Ne samo zbog naziva već i zbog aromatične i mineralne note.
Ovakvi su trenuci zaista dragocjeni u životu - prvi susret usana sa nekim vinom u lijepom ambijentu.
Sjedimo u klimatizovanoj sali, polako ispijamo alkoholni napitak od grožđa. Na terasi je više svijeta, ali juni je odlučio da sunce uključi na turbo-režim, pa je u rashlađenoj prostoriji ljepše. Ovdje može da se prenoći u sobama sa četiri zvjezdice i da se uživa u spa ponudi u podrumu. Mi smo tek prolaznici u svijetu sagrađenom za imućne. Za dvije hiljade dinara otkupili smo pravo da neko vrijeme boravimo u njemu.
Dinar jači od dolara
Vraćamo se istim putem. Vrelina dana je donekle podnošljiva u hladu ogromnih lipa. Ali tamo gdje čovjek izađe na čistinu, vrlo brzo osjeti da je na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nailazimo na Dinar. U restoranu domaće kuhinje koji spolja ne izgleda odveć atraktivno, ostajemo začuđeni dosljedno osmišljenim enterijerom. Puno etno detalja, podrum sa posebnom salom, bašta. Alaska riblja čorba i vinogradarski ražnjić uz vino kuće muskat otonel pokazali su se kao pravi izbor. Na pitanje da li je temišvarski restoran Dinar u rođačkim odnosima sa vršačkim gastronomskim hramom, konobar kaže da jeste - ali da Rumuni koji rado dolaze u vršački Dinar kažu da je ista hrana u Srbiji - bolja.
Na zidu primjećujem metalnu dekoraciju. Grožđe od gvožđa. Dinar proizvodi i svoju rakiju oplemenjenu zlatnim listićima.
Ovi ljudi znaju šta rade. Izlazimo iz restorana pomalo začuđeni saznanjem da Vršac cijeli dan nudi usluge na svjetskom nivou - odličan kafe, svjetski uređena vinarija, jedan od najljepših etno restorana u Srbiji. Sunce se već nakosilo nad banatsku ravnicu. Polazimo u obilazak grada.
Pozorišna Zvijezda
Jedni kažu da mu je otac bio Grk, drugi smatraju da je bio Cincar. Jovan Sterija Popović je rodonačelnik srpskog pozorišta i na njegovu slavu, koja do danas živi ne treba trošiti puno riječi. Otac čije će ime njemu postati nadimak, bio je ugledan trgovac. Interesantno je da je na grčkom „sterija“ zemljište, dok „asterija“ znači zvjezdice. Jovan Sterija Popović rodio se i umro u Vršcu. Između tih činjenica, kao u zagradama, od Budima do Beograda protiče buran život rodonačelnika srpske komedije sa satirično-pedagoškom bodljom. Na ulazu u Ruski park nalazi se njegova statua u prirodnoj veličini. Ovdašnjim ljudima njegov lik je toliko samorazumljiv da ispod spomenika ne piše ništa. Čitao sam da je ova statua bila na drugom mjestu, ali su je varvari obnoć uneređivali sprejom, pa je premještena ovamo, gdje vjerovatno ima kamera.
Prošetali smo i do njegove rodne kuće. Nekada je tu bilo sjedište Književne opštine Vršac, što je bilo logično. Sada KOV nije više tu, što je nelogično. Restorančići, kafanice i radnje duž Trga Svetog Teodora Vršačkog, puno zelenila i cvijeća.
Iza te idile se u imenu trga krije krvava istorija. Kada su se 1594. Srbi digli na ostanak protiv osmanske vlasti, nosili su zastave sa likom Svetog Save i pjevali pjesmu: Sva se budim zemlja pobunila, - šest stotina podiglo se sela, - Svak na cara pušku podigao!“. Na čelu ustanka bio je vladika vršački Teodor Nestorović. Poslije sloma ustanka temišvarski paša je naredio da Teodora živog oderu.
Više mi se sviđa kraj priče o banatskom junaku Johanu Jakobu Henemanu. On je u jednom od ratova sa sedamdeset Njemaca i petoricom Srba odbranio Vršac od sultanove vojske koja je brojala više 30.000 ljudi. Kako? Dosjetio se da podijeli svim braniocima pištaljke, čegrtaljke, naredio je da neprestano zvone sva zvona na crkvama. Osmanske trupe su stekle utisak da su u Vršcu jake austrijske trupe i zaobišle su ga. Mada postoji jedna slika u vršačkoj katoličkoj crkvi, koja prikazuje Henemana, iako su ga i Srbi dugo poštovali kao svog heroja, nacistička vlast u Vršcu je djelovala toksično na ovo ime - preimenovali su ime varoši u Henemanštat. Protjerani su nacisti. Vraćeno je staro ime gradu. Ali su protjerani i svi ostali Njemci, mada su vršački Srbi bili protiv toga.
Vinko Lozić i Banatska tuga
Vršac ima dobro očuvano gradsko jezgro i „višak istorije“. Ipak, najuspjeliji gradski spomenik plod je Sterijine fikcije. Njegov književni lik Vinko Lozić ovjekovječen je 2014. spomeničkom figurom u centru grada. Akademski umjetnik koji se - divnog li slučaja - preziva Grozdanić, autor je skulpture izrađene po liku glumca Tihomira Paunovića - Tike. Taj glumac je često uskakao u lik Vinka Lozića za vrijeme vršačkih Dana berbe grožđa, čuvenog Grožđebala.
Naravno, nije to sve što nudi ova banatska varoš. Nisam ušao u lijepu rumunsku crkvu, niti se popeo u Apoteku na stepenicama, koja je sada muzej.
U Vršcu je rođen i jedan od najznačajnijih vojvođanskih političara, Jaša Tomić, bečki student, dobrovoljac u Hercegovačkom ustanku 1876, ubica čovjeka koji je navodno povrijedio čast njegove žene. On je predsjedavao novosadskom Narodnom skupštinom kada je proglašeno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom.
U Vršcu se rodio i Paja Jovanović, bečki đak čije slike “Seoba Srba” ili “Ranjeni Crnogorac” sve do danas prepoznaju čak i oni koji nisu skloni likovnoj umjetnosti.
O svemu tome razmišljam sljedećeg jutra uz kafu na terasi kafea Pamboli, u prizemlju hotela Srbija. Valja se rastajati od ove varoši koja mi se preko noći uvukla pod kožu.
Nisam se penjao na Vršački breg, nešto mora da se ostavi i za sljedeći put. Nisam pronašao kuću u kojoj je živio Vasko Popa. Ali jesam ulicu koja se zove po njemu.
Iz zbirke “Rumunske i druge pesme“ koja obuhvata njegove rane stihove valja navesti pjesmu “Banatska tuga”:
Snage nema, ravnica leži,
seljačka kola zapevaju,
Kuda Marija beži?
Ptice ćute u gaju,
drugovi sami odlaze.
Gitara je izgubila nebo;
devojke po osmesima gaze,
mladost mi je crn hleb, o!
Čitam te stihove u kombiju koji nas vozi prema granici i Temišvaru. Pogledom se opraštam od Vršačkog brega čija kresta promiče iza stakla. Pomislim da „Banatsku tugu“ može zapisati samo radosnosjetna vršačka ruka.
Bonus video:
