Mali je grad, Tivat. Nekad je imao Arsenal, zatim nije imao ništa. Ali i to ništa bilo je lijepo, na svoj način. Jer, kad god ostave primorske gradove na miru, nekad su ljepši kad žive sami od sebe, nego kad sistem pokuša da grad silom uljepša.
Bilo je u Tivtu grubih betonskih ploča. Baciš peškir i sve je u redu. Nigdje suncobrana, ni r od restorana. Samo skok, plivaj, uživaj. U krug. Milina. Takav je bio Tivat, u to prelazno doba.
Ništa mu nije falilo, ništa posebno. Na ulazu u grad, Kalimanj, restoran Aurora. Svedena i nepretenciozna arhitektura, mnogo sunca i širina.
Bilo je tiho, od Kalimanja do Seljanova. I činilo se da je tada Kotor bio bližu nego danas, da je bilo više pitome divljine i Mediterana.
Danas je Tivat življi. Sinonim za razvoj, brzinu, luksuz i sjaj. Dolaze zvijezde, hoteli pršte od zvjezdica, utrkuju se jahte koja je skuplja, a restorani čija je porcija manja a više košta. I to je u redu, to je turizam i primorje.
Ali prelaz nije lak, jer rijetko koji Tivćanin ima i može da doručkuje kajganu sa tartufima. Tamo se so sija, maslinovo ulje presijava, ali račun je jak. Voljeli bi svi da kušaju te ukuse, ali preskaču. Što veli Džoni Štulić, definicija sirotinje je “kad te sve mimoilazi”.
Tivat se promijenio, ipak na bolje. Jer u Tivat se dolazi, i to je jedino važno. Da se dolazi što više.
Nije Tivat kao Split, nije imao veliki fudbalski klub, Dvornikove, Tomu Bebića i Miljenka Smoju. Ali je ipak imao svoje ljude svjetionike, autentične likove koji su imali veliku ulogu u formiranju duha tih malih gradova.
Maja Perfiljeva imala je prozor s pogledom na more. Iznad Pina, uz šetalište, tu je nicala njena divna poezija. Sva zanosna i šarmantna, zračila je i likom i djelom. Samo da je napisala jednu pjesmu, uradila je mnogo. A napisala je nezvaničnu himnu Bokeljska noć, i predivnu pjesmu, možda najtačniju našu, “Da sam ja netko”.
Bio je u Tivtu još jedan strašan lik. Ne mogu da zamislim Tivat bez Marka Perkovića. Nezaobilazan je bio njegov širok osmijeh, vedar duh i velike inicijative. Njegova jugonostalgija nije bila trend, kao što se danas jugoslovenstvom kite nvo junaci bježeći od država u kojima danas žive. Marko Perković njegovao je kulturu sjećanja dokazujući da možemo i da smo mogli bolje.
Dokaz koliko je ideja važnija od materijalnog je i Markov konzulat, da je iz jedne kancelarije poteklo toliko priča, a da su se ljudi okupljali za Dan mladosti, dokazujući da i dalje žele da slave nešto, a da nove države ne umiju ni da organizuju, ni da slave.
Marko Perković preminuo je nedavno, iznenada. Bio je velika faca u malom gradu. Nosio je jednobojne majice, iste modele, šmekerske polo sa kragnom, svakodnevno, u tri boje, boje njegove Jugoslavije koju mu niko nije mogao oteti.
Pun priče, pozitivno nostalgičan, donosio je duh u grad. Mogli su drug Marko i njegove ideje da postanu brend grada i države cijele, da je država imala sluha, a nije imala, niti je davala, samo je oduzimala.
Marko i Maja su dokaz da gradove ne čine ni pare, ni jahte ni zgrade. Sve je to na kraju samo dekor. Jedan Majin stih vrijedi više od najskuplje jahte. Zvuči danas nerealno, ali za sto godina vidjećemo što će preživjeti, vječna pjesma “Da sam ja netko” ili neko plovilo kome pada cijena iz dana u dan.
Možda nekad, ali samo možda, budemo u stanju da ljudima koji vrijede damo vjetra u leđa dok su živi. Valjalo bi, makar da im se ne odmaže.
Svjetli danas natpis pored Majinog prozora. I treba da svijetli.
Prisjećaju se ljudi Marka, kopaju za fotografijama kad je njegova ideja okupljala hiljade ljudi na ulicama Tivta. Opraštaju se fotografijama od čovjeka koji se bavio fotografijom. I to je nešto što čini grad, a Marko Perković bio je takav lik, čovjek svetionik.
Bonus video:
