Trenutni porast inflacije zahtijeva ponovnu procjenu političkog pristupa javnom dugu. Kako kamatne stope rastu širom svijeta, moramo ponovo da procijenimo koje vrste duga treba smatrati stabilizacijskim i održivim, a koje će najvjerovatnije izazvati ekonomsku i političku nestabilnost.
U junu su Banka Engleske i Centralna banka Turske naglo podigle kamatne stope. Ali ako je Banka Engleske povećala stopu za 0,5%, onda je turska centralna banka postupila mnogo oštrije, skoro udvostručivši eskontnu stopu - sa 8,5% na 15%. Zanimljivo je da ove odluke nisu dovele do značajnijeg jačanja kursa, do kojeg obično dolazi nakon povećanja kamatnih stopa. A ipak će rukovodstva ovih centralnih banaka gotovo sigurno biti okrivljena za pričinjenu ekonomsku bol. A monetarna politika u zastoju je u obje zemlje zbog zabrinutosti vezane za fiskalnu stabilnost i nivo duga.
Tokom proteklih 40 godina, velika pažnja vlasti bila je usmjerena na teret koji stvara spoljni dug. I nije teško shvatiti zašto: najšokantnije krize 20. vijeka uvijek su bile povezane sa inostranim zaduživanjem. Postoji zajednička nit koja povezuje krizu Baringsove banke iz 1890. (argentinski bankrot umalo je doveo do propasti velike britanske banke) sa Velikom depresijom, dužničkom krizom u Latinskoj Americi ranih 1980-ih, azijskom krizom kasnih 1990-ih i argentinskom krizom iz ranih 2000-ih. Svi ti slučajevi panike bili su povezani sa državnim zaduživanjem koje se pokazalo neodrživim, bilo zato što su cijene ključnih roba pale (kao tokom Velike depresije) ili zato što su međunarodne kamatne stope porasle (kao početkom 1980-ih).
Odgovor na ovu vrstu krize obično je bilo restrukturiranje duga u ovom ili onom obliku. Značajna finansijska potraživanja koja su akumulirali stranci u vrijeme opojnog optimizma oko šansi za rast privrede zemalja zajmoprimaca morala su da se usklade sa realnošću.
Međutim, sadašnja dužnička kriza izgleda drugačije. Dok su Velika Britanija i Turska pokleknule nakon novih povećanja kamatnih stopa, svjetski lideri okupili su se u Parizu 22. i 23. juna na “Samitu za novi globalni finansijski pakt” kako bi razgovarali o načinima smanjenja tereta duga zemalja sa niskim prihodima, koje se teško bore sa cijelim nizom šokova, uključujući pandemiju kovida-19, poremećaje u proizvodnim lancima i ruski napad na Ukrajinu.
Decenijama je glavna lekcija dužničkih kriza koje se ponavljaju bila da je spoljni dug sam po sebi opasan. Činilo se neophodnim da se izbjegnu kratkoročni prilivi kapitala, izazvani privremenom manijom, kako bi se zaštitilo blagostanje i zemlje zajmoprimca i međunarodnog ekonomskog poretka u cjelini. Na sreću, postojala je održivija i zdravija alternativa. Za razliku od spoljnog duga, domaći dug se tradicionalno smatrao korisnim sredstvom koje građanima omogućava udio u političkom sistemu zemlje. Zajmodavci su, mislilo se, bili vezani građanskom i patriotskom obavezom.
Ovaj model je nastao u italijanskim gradovima-državama krajem srednjeg vijeka, posebno u velikom trgovačkom gradu Đenovi. Javnu banku Casa di San Giorgio, osnovanu 1407. godine, koja je konsolidovala dugove grada u ime velikog broja građana, hvalio je čak i Makijaveli.
Do kraja 17. vijeka, Engleska je usvojila đenoveški model opštinske uprave Đenove u mnogo većem obimu, zahvaljujući čemu je stvorena Banka Engleske. Kako su primijetili savremeni politikolozi i ekonomisti (od Daglasa Norta i Berija Vajngasta do Darona Acemoglua i Džejmsa Robinsona), u Engleskoj je državni dug držala institucija u vlasništvu građana koji su takođe bili zastupljeni u parlamentu. Njihovi izabrani predstavnici mogli su da glasaju o tome kako tačno treba raspodijeliti prihode, i garantovati im da vlada redovno servisira svoje dugove prema centralnoj banci.
Ispostavilo se da je gomilanje unutrašnjeg duga povezano sa konstitucionalizmom. Aleksandar Hamilton, prvi američki sekretar za trezor, bio je inspirisan Bankom Engleske kada je proglasio da je državni dug “moćna snaga za cementiranje naše Unije”.
Posmatrano iz ove perspektive, spoljno zaduživanje izgleda kao rezerva kojoj vlade i zemlje pribjegavaju kada su im potrebni resursi koje njihovi građani ne žele ili ne mogu da obezbijede. Prema ovoj logici, razvoj domaćih finansijskih tržišta omogućava vladama da izbjegnu zamku spoljnog duga i da se zadužuju prvenstveno od sopstvenih građana, u sopstvenoj valuti.
Posljednjih godina, neki zagovornici moderne monetarne teorije iznijeli su jednostavan koncept bilansa stanja prema kome se sav domaći nacionalni dug smatra korisnim. Pošto su obaveze države za građane imovina, rast duga omogućava svima da se obogate. Međutim, dva relativno nedavna događaja, posredno povezana sa pandemijom kovida-19, osporila su tu popularnu ideju da domaće zaduživanje nema negativne strane.
Prvi događaj bila je dužnička mini-kriza koja je potresla Veliku Britaniju u septembru 2022. Liz Trus, koja je tada bila premijerka, odlučila je da ukine najveću stopu poreza na dohodak (45%). Cijena ovog kasnije odbačenog plana procijenjena je na 45 milijardi funti, što je izgledalo kao mali iznos u poređenju sa ukupnim dugom zemlje. Međutim, ovaj plan je doveo do rasta kamatnih stopa i smanjenja troškova dugoročnog državnog duga, što je zauzvrat izazvalo rasprodaju državnih obveznica. Stvorio se začarani krug jer su finansijske institucije, posebno penzioni fondovi, počele da se oslobađaju svojih finansijskih sredstava.
Drugi događaj je bio bankrot Gane krajem 2022. U nemogućnosti da se nosi sa servisiranjem duga, jer su zbog pandemije budžetski prihodi opali a rashodi rasli, zemlja je pokrenula restrukturiranje spoljnog duga, kao i program zamjene unutrašnjeg duga. Međutim, kako su kamatne stope i inflacija rasli, tako je rastao i iznos duga u lokalnoj valuti, povećavajući iznos poreskih prihoda zemlje namijenjenih servisiranju duga. Tri četvrtine ovih uplata primili su građani Gane, pa je vladin plan da drastično smanji isplate izazvao veliko nezadovoljstvo javnosti.
Rastuće globalne kamatne stope razbile su veliku iluziju da domaće zaduživanje manje od inostranog polarizuje i dijeli društvo. Iako je Hamilton možda gledao na dug kao na sredstvo za jačanje državne moći, njegova metafora sa cementom može se tumačiti drugačije. Poput cementa, višak duga može postati izuzetno politički teretan, paralisati vlade i opteretiti ekonomiju.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
