Teško je danas i zamisliti nekadašnju popularnost epistolarnih romana. Često ga zovu i “roman u pismima”, iako nije nužno da se radi o pismima - termin može označavati i tekst kreiran od recimo dnevničkih zapisa, dokumenata ili novinskih isječaka... Zlatno doba epistolarnih romana obično se vezuje za XVII i XVIII vijek, mada nije ekskluzivitet samo jedne epohe, forma se naprosto mijenjala sa duhom vremena. Od “Jadi mladog Vertera”, preko “Bijednih ljudi” i “Frankenštajna”, pa do Kingove “Keri” ili “Crne kutije” Amosa Oza...
Ipak, vjerujem da je nekadašnja slava ništa pri tome kako se ovih dana u Crnoj Gori prati jedan “epistolarni roman” naše svakodnevice. Uvid u surovi crnogorski realizam na djelu.
Čitaoci su u svim vremenima voljeli ono što donosi epistolarni roman kao forma - uvid bez odmaka u najličnija razmišljanja, ali i suptilan razvoj odnosa između likova.
Upravo tu treba tražiti tajnu popularnosti aktuelnog crnogorskog romana u porukama “Jadi mladog tajnog agenta”.
Što donosi uvid u svijet jednog mladog crnogorskog policajca?
Recimo, krajnje neobičnu hijerarhiju - vodeći policajci i kriminalci ravnopravno djeluju u kreiranju realnosti ovdašnjeg kriminala. Policajci kažnjavaju članove konkurentskog klana, a vođe klana predstavljeni su kao neka vrsta mitskih heroja, novih “hajduka”.
I što rade svi ti hajduci, “časni do bola”?
Za nevolju, kada iščitate sve te jezgrovite i jedva pismene poruke, mladi policajac ne ostavlja utisak baš visprenog čovjeka. Jasno je da drži da je lojalnost vrlina nad svima drugima, i zato se toliko zaklinje na vjernost.
Njegove manipulacije su prilično providne, smiješne i za neki benigniji svijet od ovoga u kome djeluje. Vjerujem da onakve poruke kada ih dobije mora da dobro nasmiju Šarića i ostale ozbiljne igrače.
Ali, trebalo bi vidjeti što nam donosi ovaj zanimljiv psiho portret domaćeg policajca. Svi su oni “pravljeni” na ovaj način - lojalnost i beskrupuloznost iznad svega, a onda i dođu i neke privilegije, zaslužene tako napornim životom, izvjesno, vjeruju takvi.
Koliko je još ovakvih (napravljenih na ovakav kalup) u tim lavirintima “bezbjedonosnog aparata”, a da se možda još nisu kvalifikovali za kriptovane komunikacije i ozbiljne poslove. Tajnog agenta, naravno.
Zapravo, neprijatna količina banalnosti vrišti iz svake poruke, iz svake napisane riječi.
Kako to obično i bude, ali, i diktatorima naknadna pamet vrijedi koliko i drugima. Đukanoviću će najveće nevolje napraviti - “najlojalniji”. Njegovo političko nasljeđe teško će preživjeti takav katastrofalan izbor (lojalni umjesto sposobnih) jednog političara. I uvijek je tako.
Kad već govorimo o psiho portretu koji se ukazuje iz riječi (objavljenih SKY poruka), jedan zanimljiv psiho kroki dobili smo zahvaljujući jednoj slici. Sa neke svečanosti koja svakako nije zaslužila vrstu publiciteta koju joj je donio Kovačević.
Srednjak mladog Kovačevića kao jasan politički stav ne ostavlja mu mnogo prostora - jedino časno bilo bi da podnese ostavku, i poštedi sebe muka da obnaša vlast u državi koja mu se, ovako ili onako, ali izvjesno - gadi.
Ako je sve to toliko nepodnošljivo (jedan je pričao, sjećam se, da, dok ide cg himna, u sebi pjeva Bože pravde) zašto se prihvatio mjesta gradonačelnika Nikšića? U suštini je ljigavo na taj način raditi protiv sebe i svojih uvjerenja.
Mržnja deformiše, jasno je, ali i pravi čovjeka budalom.
Jedan u suštini smiješan, krajnje djetinjast, ali svakako uličarski detalj, prije svega nas podsjeća na goleme limite jedne političke svijesti. I to, zanimljivo, upravo u vrijeme kada mnogi žele povjerovati da je evolucija te svijesti moguća, i da bi to bilo dobro za Crnu Goru.
Kovačevićev gest je, na žalost (jasno do bola), pokazao koliko je naivno u to povjerovati.
Bonus video:
