Priznajem, iznenadilo me. Sve je bilo na svom mjestu, i stajling predsjedničkog para i ponašanje. Malo kreativnog rješavanja nelagode dok se čeka, ili tačno vrijeme početka govora, ili određeni gosti koji zbog potrebe da budu u fokusu i čekani, moraju doći poslednji. Tim malim gestom bliskosti par je postao vidljiv. Možda je ta kratka razmjena dodira u plesnoj figuri bila najava onoga što će se desiti.
Predsjednikova žena je progovorila. Milena Milatović se obratila javnosti. Obratila se neprotokolarno i uvela žene Crne Gore na mjesto koje im po pravednim protokolima odavno pripada. Dala je svima do znanja da ona iz uloge koja joj je namijenjena neće biti samo dekor za sliku predsjednika i njegove svite već osoba koja hoće nešto da kaže jer vjeruje da je to važno za sve. I to je bilo to. Usudila se. Oni koji su gledali prenos prijema 13. jula (i muškarci i žene) su zastali, na trenutak zbunjeni time što se desilo i u konsterniranosti odslušali ponešto od onog što je rekla,spontano komentarisali, najčešće uobičajenim ućutkivanjem žena (nije vrijeme, nije mjesto, nije način da govori). Postalo je zanimljivo iščekivati komentare koji se u ovoj situaciji nikako nisu mogli svesti na uobičajeno komentarisanje izgleda i odjeće predsjednikove žene.
Ono što je slijedilo nije me iznenadilo. Kontekst stanja svijesti, malograđanština i patrijarhat, u kojem je predsjednikova žena odlučila da govori iščitavao je standarde i protokole. Tišina zvaničnih analitičara je bila indikativna, neuobičajen nastup i značajne poruke govora su izbrisane. Predsjednički par je svojom jedinstvenošću te večeri pomjerio sliku dominantnog muškarca Crne Gore. Porodičnom situacijom dao Mileni Milatović patrijarhalni kredibilitet pa se njen glas nije tumačio incidentnom situacijom koja ugrožava ugled predsjednika. Oslonci su bili poljuljani. Majka (činjenično) koja u svom javnom obraćanju ne daje toj ulozi neprikosnovenu vrijednost (naslušali/e smo se tih priča) već drugačiju ulogu i značaj žene za društvo kao i gestovi bliskosti ljubavnog para (mrzožencima nepodnošljivi) poremetili su ubitačni sklad nepromjenjivosti dominacije i potčinjenosti. Tišina zaokruži sadržaj govora Milene Milatović koji je u svim glavama žena i muškaraca jasno odjeknuo porukom – Ja hoću i imam nešto da kažem.
Trebalo je sačekati da se razbistri pogled. Razbistrio se. Žena ima grudi i bradavice. Bradavice postadoše tema kao i suvišna rasprava (odbrana) oko šava. Proteći će još vremena da se mizogini erotizirajući i moralizirajući umovi umire i da jedna žena bez zazora javno kaže – Da ovo su moje bradavice, moje žensko tijelo. Ja odlučujem koliko i kako ga izlažem pogledu, ko će da ga dira i ko će da ga koristi za zadovoljstvo ili hranu.
Ovo ne umanjuje značaj čina Milene Milatović, ni istinitosti sadržaja govora koji je nesporno značajan i ohrabrujući svim ženama koje razumiju poziciju žena u Crnoj Gori i provokacija svim muškarcima (a i ženama) koji je ne razumiju. Teško se mijenja svijest koja oduzima pravo žena na vlastito tijelo i koja njihovu tjelesnost zloupotrebljava sa namjerom da ih ućutka, onemogući njihove namjere da učine svijet boljim mjestom za život i osopri pravo na odgovorno javno(političko) djelovanje. Zato je hrabar ovaj iskorak koji je osvijetlio mrak limitirane ratničke svijesti i licemjernog građanstva.
Treba nam učiti...
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
