Teza koju ne teba posebno dokazivati jeste da su najveće žrtve stabilokratije tokom 30-ogodišnjeg autoktratskog režima bili mladi ljudi i građanska kultura.
Uprkos deklarativnoj brizi za mlade, i danas kao i 2016. kada su objavljeni rezultati posljednjeg velikog primijenjenog istraživanja Agencije IPSOS i NVO FACT pod nazivom “Mladi u Crnoj Gori - društveni dekor ili društveni kapital”, mogli bismo se složiti sa navodima iz tog istraživanja: “Glas mladih o aktuelnim društvenim pitanjima, ali i o pitanjima koja se tiču njih samih, u Crnoj Gori se rijetko čuje a još rjeđe uzima za ozbiljno”.
Zanimljiv je i podatak da mladi visoko cijene prijateljstvo (98%), dobro obrazovanje (92%), vjernost (91%) i odgovornost (86%) dok je, s druge strane, interesovanje za građanski i politički aktivizam na dnu ljestvice važnih stvari. Ovakav trend je opasan po samu demokratsku održivost društva. Prema Studiji o mladima u Crnoj Gori iz 2018/2019. u izdanju Fondacije Friedrich Ebert, nivo socijalne i etničke distance ukazuje na to da mladi imaju slab potencijal da iznesu izgradnju socijalne kohezije. Kao posljedica brojnih i udruženih faktora, odliv mozgova je postao otvorena i narastajuća prijetnja za dalji demokratski razvoj društva. Da se stvari dodatno pogoršavaju govore i podaci najnovijeg nacionalno reprezentativnog istraživanja koje su sproveli UNICEF i agencija IPSOS. Sedamdeset šest odsto građana Crne Gore smatra da aktuelno zaoštravanje podjela u Crnoj Gori i govor mržnje loše utiču na mentalno zdravlje mladih i na njihovu spremnost da prihvataju različitosti. Osamdeset šest odsto građana Crne Gore vjeruje da političari svojim izjavama negativno utiču na stavove mladih, dok podaci međunarodnog istraživanja koje je objavila Mreža za mlade Crne Gore to dodatno potvrđuju. Naime, index participativnosti mladih u Crnoj Gori je 8 puta niži od evropskog prosjeka.
Moglo bi se zaključiti da je sve do 2020. godine politička realnost u Crnoj Gori bila ambijent koji ne stimuliše nego odvraća i obeshrabruje mlade ljude da učestvuju u izgradnji društva po svojoj mjeri.
Pa ko su onda novi lideri koji su izbili u prvi plan nakon 30. avgusta 2020? Šta su novo donijeli na javnu scenu? Jedan broj je došao iz partijskih podmladaka čiji su uzori bili i ostali partijske vođe i figure koje simbolizuju partitokratski režim i model ponašanja. Dakle, riječ je samo o biološkoj smjeni, uz par izuzetaka. Ostali, nešto brojniji i upečatljiviji, dolaze iz akademskih i korporativnih krugova i mnogo su bliži konceptu liderstva koje se danas snažno promovše u svijetu, a koji podrazumijeva set osobina i kompetencija ka što su: autentičnost, vizionarstvo, socijalna inteligencija, odgovornost i empatija. Podrazumijeva se i puna posvećenost javnom interesu i kvalitetu života svih građana. Paradoksalno i ironično, upravo zbog toga, jedan dio javnosti ih percipira kao populiste.
Uz nekoliko izuzuzetka koji pokazuju kapacitet i nadmašuju vođe iz prethodnih generacija, većina, neoprezno, a često i nesvjesno upada u zamke tj. obrasce ponašanja svojih prethodnika.
Vrlo je indikativno to što su korporacije učinile mnogo više na razvoju liderske kulture nego same obrazovne institucije, mediji, pa i nevladine organizacije. Stvarni napredak je ipak vidljiv i prepoznatljiv po tome što partitokratija (koja inače praktikuje koncept “vođe” a ne socijalnog lidera), više nije u modi. Posebno ohrabruju indicije da mnogi među njima shvataju da svoje formalno obrazovanje i političke ambicije moraju dodatno potkrijepitii vještinama i kompetencijama za socijalno liderstvo.
Da nam se ne bi ponovile devedesete, moramo “asistirati” u rađanju i osnaživanju nove generacije civilnih i političkih lidera koja će svoj angažman temeljiti na autentičnim građanskim i demokratskim vrijednostima, razumijevanju, znanju i toleranciji. Da bi koncept vođe, kao duboko ukorijenjen sindrom patrijarhalnog društva, počeo da isčezava sa javne scene, od presudnog je značaja podsjetiti mlade ljude, pogotovo one koji su se otisnuli u političke vode, na neophodnost kontinuiranog rada na sebi, sticanju znanja i vještina koje se prije svega tiču kompetencija za demokratsko društvo, građansku kulturu i socijalno liderstvo.
Kriza liderstva ili prelazak na novu političku paradigmu
Kriza liderstva nije fenomen samo našeg ili balkanskih društava, već ima mnogo dublje uzroke, šire razmjere i konsekvence. Na globalnom nivou koincidira sa usponom desnice i krizom ljevice.
Međutim, kao što kaže F. Helderlin: “U svakoj opasnosti raste i ono spasonosno”. Nove elite koje dolaze iz generacije milenijalaca, kako kažu neka istraživanja, sklonije su jasnim pravilima igre, teže redu i poretku, mirnijem životu i uživanju i svemu što doprinosi kvalitetu života. Ako za trenutak zanemarimo njihovu uronjenost u virtuelne svjetove, što može biti i simptom bijega od realnosti, ovakve životne tendencije i navike više upućuju na kvalitete zdravog građanskog društva koje počiva na jednostavnosti, empatiji, solidarnosti, pristojnosti i udobnosti, prije nego na megalomanstvu i ekstravaganciji.
Ako bismo tome dodali veću sklonost ka neformalnom nego formalnom obrazovanju, moglo bi se reći da ove odlike idu mnogo više u prilog socijalnom i holističkom liderstvu. Za izgradnju društva znanja i blagostanja nijesu presudne formalne kvalifikacije i akademska zvanja. Kulturni imperativ, ali i jedan od milenijumskiih ciljeva jeste cjeloživotno učenje kroz formalno i još više neformalno obrazovanje.
Sve dok otklon od još uvijek dominantnih stereotipa i retrogradnih tendencija u distribuciji političke moći i uticaja ne bude dio lične kulture i razvojne vizije novih elita, nećemo moći da govorimo o novoj političkoj kulturi već samo o biološkoj ili sociološkoj smjeni generacija. Kultura otpora i kultura tolerancije idu ruku pod ruku. Zato je pred milenijalcima mnogo teži zadatak - pronaći balans i rukovoditi se principima održivih društvenih promjena, a ostati autentičan u svojoj individualnosti i slobodi.
Drugim riječima - kriza liderstva može biti i nagovještaj uspona građanske kulture u procesu emancipacije od tradicionalnog, a u našim okolnostima, patrijarhalnog i temeljno uzdrmanog koncepta partitokratije i akumulacije političke moći i uticaja.
Ako svaki poredak počiva na principima, a društvo na vrijednostima - građanin 21. vijeka ima više izgleda da bude nosilac promjena od klasičnog političkog vođe!
Autorka je prof. filozofije i potpredsjednica CIVIS-a
Bonus video:
