Kada je 2005. godine objavljen moj tekst o Jugoregiji, koju bi sačinjavale ex-Yu države plus Albanija, „pljuštali“ su ironični komentari, pa čak i lične uvrede. Nešto kasnije su se, od poznatih svjetskih analitičara, stidljivo počeli pojavljivati novi pojmovi, kao na primer „Jugozona“ i „Jugosfera“. Američko-jadranska Povelja se pojavila nešto ranije, ali je ona podrazumijevala samo američko-hrvatsko-makedonsko partnerstvo, dok je kasnije proširena i na ostale ex-Yu države plus Albanija.
Jugoslavija je bila najveći evropski projekat u 20. vijeku, a razbijanje tog unikatnog dragulja je najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. To je velika tema, ali za sada možemo izvesti samo jedan zaključak - za taj zločin još uvijek niko nije odgovarao. Odgovaraće! Zbog toga balkanski politički hazarderi od pojma „jugo“ bježe kao od zmije, ali su nekako progutali pojam „Zapadni Balkan“, koji u sebi sadrži baš ono što sadrži i Jugoregija. Oni misle da se „vlasi neće dosjetiti“. Ali, ipak hoće!
Inicijative: američko-jadranska Povelja, Berlin plus, Brdo-Brijuni, danas su veoma živuće inicijative. Mali balkanski miševi nerado se odazivaju tim inicijativama, ali moraju. Još uvijek nije vrijeme za objavljivanje kada, kako i gdje su se rađale ideje ovih inicijativa. Sada je to manje bitno, ali je veoma važno da oni danas razgovaraju o carinskoj uniji, pa se spotaknu; razgovaraju o transportnoj zajednici, pa se spotaknu; razgovaraju o zajedničkoj kontroli vazdušnog prostora, pa se spotaknu... I tako redom. O sportu i kulturi uopšte ne razgovaraju, ali sportske i kulturne radnike to i ne dotiče. U tim oblastima Jugoregija odavno živi.
Ima samo jedna oblast u kojoj je „jugoregija” svakim danom sve jača, a to je oblast korupcije i organizovanog kriminala. Njihovo bratstvo i jedinstvo svakim danom je sve čvršće iz razloga što se bosovi nalaze u vrhovima političko-partijskih piramida. Oni isti znaju da će se uskoro morati suočiti sa odgovornošću za sve učinjeno. Posebno sa političkom i krivičnom odgovornošću za najveći zločin, a to je razbijanje Jugoslavije. Političkim hazarderima će svašta padati na pamet, a sve u cilju da se odloži suočavanje sa odgovornošću u vezi sa navedenim. Na primjer, donošenje deklaracije o opstanku srpskog naroda! Kakva ironija - oni koji su sistematski uništavali sopstveni narod, sada tobože iskazuju dušebrižništvo, a ustvari oni su najveća ugroza opstanka sopstvenog naroda. Jednako kao i onih susjednih.
Podsjetiću - formalno razbijanje Jugoslavije je počelo u subotu 20. avgusta 1988. godine u Titogradu, takozvanom AB (antibirokratska) revolucijom. Zajapureni „revolucionari“ iz prvih „borbenih“ redova, danas su uglavnom politički leševi ili lešinari, koji još uvijek izmiču suočenje sa odgovornošću. Na primjer, Ivan Brajović, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore i Srđan Darmanović, aktuelni ministar vanjskih poslova i evropskih integracija u Vladi Crne Gore. Njih dvojica su jedini nosioci državnih funkcija u regionu, a koji su bili aktivisti iz prvih redova AB revolucije.
Da li su dvojica prethodno pomenutih politički izbor Duška Markovića, aktuelnog predsjednika Vlade Crne Gore ili su oni izbor Mila Đukanovića, predsjednika DPS Crne Gore? Markoviću treba da bude jasno da će se AB revolucionari međusobno štititi do posljednjeg daha, jer im je politička sudbina zajednička. Đukanović je potpuno potrošio Željka Šturanovića, a djelimično i Igora Lukšića, dok su isti bili predsjednici vlade, ali će učiniti sve da Duška Markovića politički uništi. Uz pomoć socijalne psihologije, razlog se lako može objasniti - Marković je, kao dugogodišnji udbaš, najkredibilniji svjedog, kako partijskog, tako i ličnog nepočinstva ljudi iz vladajuće hijararhije u Crnoj Gori. U periodu promjena koje neminovno dolaze, svjedoci, a posebno oni krunski kakav je i sam Marković, postaju najjeftinija roba. Takozvani državni udar u kome je fingiran atentat na premijera, možda je bila pokazna vježba za nešto sasvim drugo. Vojnička logika kaže, da pokazna vježba ne mora da znači da je samo i pokazna. Đukanović Markoviću neće oprostiti to što stvarno pokušava biti predsjednik Vlade Crne Gore.
Koliko god da se fingira jedinstvo u DPS-u Crne Gore, stvarnost je drugačija. Pojedinci iz vrha DPS se više ne nalaze u zoni političkih, nego i u zoni onih ličnih frustracija. Iz takvog stanja, najčešće se dešavaju nepredvidivi događaji, uključujući i neku vrstu puča. Markoviću je ostalo samo jedno valjano rješenje - da sa pozicije premijera pokrene rekonstrukciju aktuelne Vlade, iz koje hitno treba da udalji bar dvojicu dugogodišnjih DPS ministara, te da pokrene procesuiranje bar četiri ministra iz prethodne Vlade. Time će preduhitriti Đukanovića da ne kazni baš njega, na način kao što nikoga do sada nije kaznio.
AB revolucija formalno je započela u Crnoj Gori; AB revolucionara iz prvih redova još uvijek ima jedino u vlasti Crne Gore; Milo Đukanović će učiniti sve da ih sačuva što duže, jer time štiti sebe; ali će se AB revolucija formalno okončati upravo u Crnoj Gori! Nekakva kosmička pravda će biti zadovoljena, pri čemu bi Marković (ukoliko brzo ne preuzme inicijativu) mogao biti najveći tragičar.
Proces ubrzane smjene vlasti u Crnoj Gori se otvorio; proces formiranja Jugoregije, kao okosnice balkanske regije, je otvoren i uspješno će se završiti; a proces utvrđivanja političke i krivične odgovornosti za razbijanje Jugoslavije će se uskoro otvoriti. Stvar je lične i političke mudrosti u blagovremenom prihvatanju neminovnosti tih procesa. Očigledno je da će u svemu tome presudnu ulogu imati lične i političke biografije. Marković treba da pokaže da se njegova biografija razlikuje od one Đukanovićeve.
(Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike)
Bonus video:
