Kako da se stvari pomjere, makar milimetar. Ponekad izgleda da će biti samo gore. I gluplje. Eto, takvo je vrijeme...
Jedna ilustrativna, ali jednako nevjerovatna priča dolazi nam iz regiona. Ispostavilo se, naime, da slavljenje osuđenog ratnog zločinca može donijeti državnu stipendiju?
Dvije studentkinje, toliko delikatne da u Bosni veličaju i opjevavaju Ratka Mladića, na kraju su postale medijske zvijezde u Srbiji, a država je ponosno saopštila da su studentkinje, kako i dolikuje, dobile državne stipendije.
Jedna od njih je za neki portal, između ostaloga, ovako objasnila stvari - Mi smo mislile da je normalno da svako veliča svoje heroje... Htjela je reći da ona ne vidi ništa nedolično u svemu.
Ta “normalnost” koju nam dočarava izjava ove stipendistkinje zapravo je najjezivija moguća stvarnost. Postratna društva u regionu, u najkraćem, ne odstupaju od svojih ratnih zločinaca. Jedan osuđeni ratni zločinac u Hrvatskoj je nedavno objašnjavao da ne bi promijenio ništa i da se ne kaje... Publikum predvođen sveštenicima gledao ga je kao živog sveca.
Pri tome ne govorimo o ratnim zločincima od prije sedamdeset ili trista godina - već o vremenu “jučerašnjem”, i, što je najvažnije, dobro dokumentovanom. Ali ne narodnim pjesmama, već krvavim tragovima koje je nemoguće pretvoriti u metafore i stihove. Odnosno, ako je moguće, izvjesno bi zvučalo sasvim drugačije od tih veselih studentskih popevki... Narodne pjevanije obično i služe da prikriju takve stvari - jedan prijatelj je govorio da nema narodne pjesme u kojoj nema kakvog genocida ili zločina protiv čovječnosti. Doduše to je druga priča, ali u bliskom susjedstvu ove aktuelne.
Što nam to sve govori - ovaj nedodirljivi status ratnih zločinaca u ex yu društvima?
Da se zapravo nije desila nikakva katarza, da nije došlo do otrežnjenja, da je evropski sistem vrijednosti ovdje daleko otprilike kao i Uskršnji otoci (Rapa Nui).
Čini li vas to nervoznim ili uznemirenim, ili, mislite da je to u redu? Možda da će nekako proći, samo od sebe? Da će zaista “ekonomska” pitanja pokriti sve ovo, da će životni boljitak ljude napraviti racionalnijima? Povjerovao bih i ja - da se ne sjaćam kako prosječna plata od hiljadu i po maraka nije spriječila ratove iz devedesetih. Naprotiv, siti su bili najbučniji...
Nema te oblasti duha i znanja koju će ove navijačice Mladića obogatiti, jasno je. Pa kako su zavrijedile stipendije prije od neke sirotinje, gladne i talentovane? (Ako takvo što još postoji?)
Ukazuje li ovakva reakcija države Srbije na još jedan put do stipendije, koji bi možda mogao postati popularan u regionu. Za stipendiju nekome će trebati znanje, a nekome će biti dovoljni banalni stihovi? Ljudi postaju maštoviti kada se nadaju kakvoj dobiti. Stupendije...
Način na koji su studentkinje postale poznate i nije baš neka preporuka za akademsku karijeru. Ali, mora da postoji i za njih posao. Evo, pogledajte Vulina. Onda niko ne djeluje dovoljno - nekvalifikovan.
Problem je što baš ovako kao i njih dvije razmišljaju i političari. Pa valjda je normalno da svako slavi svoje heroje, je li?
Tu priča postaje unekoliko komplikovanija. Što je to vaš/naš heroj? Kako radi balkanska industrija heroja? Na ovim našim prostorima, put do herojskog statusa nerijetko je bio partijska rabota. Nije ni danas drugačije - ali zanimljivo je da ovdje put do herojstva podrazumijeva prije krvave ruke nego li neko duhovno pregnuće.
Druga pričica je domaća, ali nije da nema i globalne implikacije...
U crkvi u Nikšiću, neki pomen pretvorio se u veličanje Rusije, Putina i agresije na Ukrajinu. Zanimljivo, i gradonačelnikov srednji prst je bio tamo. Ali, nije se bavio satom. Ono što je gradonačelnik nikšićki tamo čuo, za razliku od crnogorske himne, ne izaziva mu duševne boli.
Bonus video:
