Nakon razdoblja uzavrelih uznemirenja odjednom nastupa period ošamućene smirenosti. Lahorimo i cvarimo se, kao da se nikada ništa nije ni događalo. Zvijezda nas preusijana prži, oluje protutnje pa se smire i sve je naizgled kako bi trebalo biti. Dakako, izuzmemo li temperaturni rast i njegove neuroze. Ali, u onome što se nas, poslovično, najviše tiče, hoće li se ova zemlja rastaviti po svim širinama i dužinama, rašiti po šavovima i krojevima, nastupilo je ono čuveno vrijeme bosanskohercegovačke polustabilnosti. Iole razuman insan ne zna šta mu teže pada, trenuci kad se svima čini da samo što nije počelo ono naše poznato raskrčmljavanje svega što imamo i nemamo ili dani u kojima se još jednom stvara privid da je eto nešto riješeno. Dakako, to riješeno je riješeno taman toliko da drži podzemne vode političko-kriminalnih strasti primirene dok ne dođe pogodan trenutak da se zemlja pokreće novim bujicama pretumbavanja. Dok ponovo ne zazvone mešetarski satovi, oni koji svako preslagivanje globalnih tektonskih ploča neoliberalnog kapitalizma vide i kao priliku da se izvuku podmukla oružja i oruđa razjedinjavanja, mrcvarenja i ponižavanja ono preostalih stanovnika ove zemlje na rubu postojanja.
I tako je već decenijama, zasipa nas se benzinom etnonacionalnog vampirizma svako malo - produciraju se kolektivni strahovi i uznemirenja, socijalne mreže i mediji bjesne od potrebe da što krvavijim naslovima i pratećim aparaturama teksta doprinesu da se situacija usija - da bi nas se na kraju, poput vrelog olova momentalno ohladilo istim onim izanđalim narativima o europskom putu i opredijeljenosti da nam svima, razumije se, bude bolje. Nepoznati, anamo, neko za tili je čas zatvorio pretis-lonce u njihovim šištećim, za narod, avaj, zabrinutim mozgovima, i sad je vrijeme da galama, kako se to kaže, prestane. Oni su kao, nakon što su nam na glavu izručili tone i tone svog medijsko-propagandnog taloga, odlučili da sjednu za stol, da se kao dogovore, zaustave razgradnje i rasturanja svakog smisla. A smisla nikakvog i nikada nije ni bilo. Drugim riječima, mi smo višedecenijski zatočenici jednog sistema koji svoj zloduhi teatar nacionalističkih mimikrija koristi kao paravan iza kojeg se odvijaju puno pogubniji procesi zaduživanja, rasprodaje i pražnjenja zemlje. To što mi iznova i iznova, iz godine u godinu, pristajemo da nam se ta, loše i kičerajski režirana predstava, prodaje kao dosad neviđeni spektakl, pitanje je našeg zajedničkog pristanka na preživljavanje u društvu u kojem se neprestanice vrši inžinjering neurozom i strahom.
Kao takvi mi gotovo da nismo u stanju razvidjeti na horizontu bilo kakvu alternativu ovom pogubnom stanju. Zabili smo nojevski glave u rupe, čekamo da prođe, stresiramo se, ali pravimo se da ne vidimo, da nas se ne tiče. Strategijama kolektivne društvene amnezije mi jako brzo zaboravimo sve zamke, sva poturanja, sve iskopane rupetine na našem putu, sve ono što nam se podmeće i čime nas se straši, da bismo opet bez bilo kakve odgovornosti pristajali na njihove igre sluđivanja. Posljedice koje ostaju na ovom društvu su odavno jako vidljive, mi nismo u stanju osmisliti jednu tačku zajedničkog susretanja oko koje bi se gradilo društvo spremno da prihvati izazove koje nam neumitno nosi budućnost pred nama. Već sada mi smo kartonska kulisa koja se nakrivila na sve strane, a već sutra nas vjetar povijesti može odnijeti bestraga.
(oslobodjenje.ba)
Bonus video:
