Evropske zemlje konačno su počele da se bave svojom kolonijalnom prošlošću. U Holandiji je Vlada objavila zvanična izvinjenja zbog uloge zemlje u svjetskoj trgovini robljem, a kralj je "molio za oproštaj". Specijalni izvjestilac UN za prava autohtonih naroda pozvao je Dansku da "otkloni negativne posljedice" kolonizacije Grenlanda. A u Velikoj Britaniji su mediji, Engleska crkva i neki gradovi (npr. Mančester), priznali surovu istinu: njihovo bogatstvo i moć izgrađeni su preko grbače porobljenih naroda.
Iako su ove akcije s pravom prepoznate kao istorijske, istovremeno su i predmet kritike zato što su sprovedene bez konsultacija sa dotičnim zajednicama, kao i zbog očigledne nespremnosti da se obezbijede značajne reparacije. Takve izjave i izvinjenja čak često zaobilaze pitanje kakve bi te reparacije trebalo da budu, pretvarajući ih u jalove gestove pseudoodgovornosti.
Ne, naravno, diskusije izazvane ovim javnim izvinjenjima pomažu da se podigne svijest društva o užasima kolonijalizma. A dijalozi, kojima one doprinose, izuzetno su važni. Činjenica da se održavaju u najuglednijim institucijama u Evropi (u kraljevskim palatama, muzejima, fondacijama i kompanijama sa viševjekovnom istorijom, u medijskim konglomeratima) svjedoči o neumornom radu organizatora i zajednica koje žele da spriječe da istorija bude „pometena pod tepih” .
Moramo, međutim, biti oprezni prema onome što Olufemi O. Taiwo sa Univerziteta Džordžtaun naziva „prisvajanjem od strane elite“ (elite capture), tj. kada potencijalno transformativni, emancipatorski koncepti postaju lišeni svog radikalnog sadržaja jer ih prisvoje političke, društvene i ekonomske snage protiv kojih su u stvari bili usmjereni. Veći dio razgovora o reparacijama umnogome je već kooptiran na ovaj način.
I mada su izjave i izvinjenja važni, ni u jednom od tih slučajeva nije bilo pokušaja borbe sa još živim nasljeđem ropstva, kolonijalizma i imperijalizma, a takođe ni sa predatorskim kapitalizmom koji se na njih naslanjao. Formalna izvinjenja mogu poslužiti kao dobar početak, ali onima koji su na vlasti ne treba omogućiti da iskoriste proces obračuna sa zlodjelima kolonijalne pljačke da bi se izbjegla realna odgovornost.
Isključivo fokusiranje na kulturu sjećanja i izvinjenja za istorijske nepravde, a da se pri tom odbija priznavanje dugotrajne posljedice, prijeti da učvrsti strukturalnu nejednakost. Kolonijalizam je bio osnova međunarodnog ekonomskog poretka. Prekomjerna policijska kontrola nad nebijelom omladinom, nesrazmjerno visoka stopa smrtnosti među nebijelim majkama, diskriminacija na radnom mjestu, ograničen pristup socijalnim uslugama za migrante, nekropolitika "Tvrđave Evropa" dio su nasljeđa rasističkog imperijalizma na kome je izgrađeno bogatstvo Evrope.
Da bismo eliminisali takve sistemske nepravde, moramo prepoznati jedan problem: trenutne rasprave o reparacijama usredsređene su na finansijske restitucije. Ako nismo dovoljno oprezni, onda vlade i institucije mogu koristiti ovu finansijski orijentisanu definiciju reparacije kao način da kooptiraju. Kao što znamo iz međunarodnog prava, države često biraju da plate štetu koju su prouzrokovale kršenjem ljudskih prava umjesto da preduzmu značajne korake kao što su revizija zakona, politika i stvarne prakse.
Ne, niko ne umanjuje životno važnu ulogu preraspodjele bogatstva u izgradnji pravednog svijeta. Ali finansijska nagodba osmišljena samo za to da umiri one koji pozivaju na pravdu nije politika redistribucije koja ima za cilj ispravljanje sistemskih nejednakosti. A evropske vlade i institucije i dalje sa velikim žarom pokušavaju da zamagle razliku između ova dva pristupa.
Kao što su Esther Stanford-Xosei i "Pan-Afrikan Reparations Coalition" tvrdili, finansijski aspekt reparacija „biće smislen samo ako služi holističkim ciljevima i jača integralnu cjelinu našeg procesa samoizlječenja“. Drugim riječima, svaki oblik reparacije mora pružiti zajednicama priliku da povrate svoju snagu i dostojanstvo, kao i mogućnost da zaštite svoje zajedničke resurse i bogatstvo. Ako se reparacije tiču samo prošlosti, rizikujemo da ignorišemo sadašnjost i oslabimo njihov potencijal za emancipaciju. Pristup koji uključuje više istorijskih podataka posmatrao bi reparacije kao dio većeg projekta.
Vrlo slično široj borbi za rasnu, socijalnu, ekonomsku i klimatsku pravdu, cilj reparacija treba da bude pomoć u izgradnji pravednijeg svijeta. Prelazak u takav svijet neće biti besplatan i nešto će, nesumnjivo, morati da bude žrtvovano. Reparacije treba da garantuju pravednu raspodjelu troškova, a ne da nude privremeni finansijski flaster.
Da bi pravednija budućnost bila bliža, prvo se moramo pozabaviti najhitnijim potrebama zajednica koje pate od dugotrajnog nasljeđa kolonijalizma. To podrazumijeva demontažu nejednakih struktura moći u našim sistemima (pravnim, obrazovnim, medicinskim, političkim), kao i na našim radnim mjestima i javnim službama.
Usvajanjem pristupa orijentisanog na zajednicu u rješavanju i uklanjanju struktura represije, možemo osigurati da marginalizovane grupe imaju jednak pristup osnovnim javnim dobrima. Ali, moramo biti spremni i da osporimo sve one zlonamjerne i predatorske sisteme koje često uzimamo zdravo za gotovo.
Jednostavno rečeno, više ne možemo prihvatiti da se strukture, institucije ili procesi, koji utiču na marginalizovane zajednice, stvaraju ili djeluju bez njihovog značajnog učešća. Poenta otklanjanja istorijskih nepravdi nije samo ispravljanje grešaka iz prošlosti. Da bismo stvorili pravednije društvo, moramo se pozabaviti i dugotrajnim posljedicama kolonijalizma.
Autorka je pravnica, zaštitnica ljudskih prava
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)
Bonus video:
