Rijetke su zemlje (ili ih uopšte nema) koje su tako olako okrenule leđa korišćenju poljoprivrednog zemljišta kao što je to uradila Crna Gora u proteklom periodu. Istaknuto, unatoč činjenici, što je zemlja izvor života i egzistencije svemu što živi i kreće se po zemlji. Zbog toga je zemlja nazvana Božjim darom, a kult prema zemlji oličen u filozofiji: “Sve iz zemlje, sve u zemlju”.
Veoma je zabrinjavajući podatak da se poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori u 2022. godini koristilo jedva šest odsto. Ta brojka je 1989. godine iznosila 37 odsto. Prema nezvaničnim podacima poljoprivredno zemljište u Srbiji se koristi 67 odsto. Ovakvo stanje kod nas povuklo je za sobom u ambis ne samo zemlju kao proizvodni resurs, već i brojnu privrednu strukturu koja je ranije izgrađivana i egistirala zahvaljujući zemlji.
Potresi ovakve vrste uslovili su teške posljedice kako u oblasti ekonomsko-socijalnih prilika u Crnoj Gori, tako i u oblasti visoke zavisnosti države od uvoza hrane (637 miliona eura u 2022) i devastacije života i privredne strukture na crnogorskom ruralnom prostoru.
U zemljama razvijene ekonomije, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, vlasti tih zemalja uočile su značaj i težinu problema pred kojim su se našle, i naložile svojim stručno naučnim, obrazovnim i političkim institucijama da prezentiraju državi i privrednim subjektima zemlje koncepcijski (strategijski) dobro utemeljene programe razvoja poljoprivrede i ruralne privrede na dugi rok. Država tom prilikom nije se sklonila po strani, već je preuzela na sebe obavezu da sa bankarskm sektorom i drugim izvorima finansiranja, obezbijedi dovoljno kapitala za ulaganja u razvoj ove važne privredne grane na projektima koje je predlagala struka i nauka. Ovako principijelan stav, razvijenim državama zapada donio je ogromni kulturni, naučno-tehnološki i ekonomski napredak.
Tako, na primjer, Holandija svoj zemljišni prostor u proizvodne svrhe koristi stoprocentno, pri čemu ni tada ne miruje već postojeći zemljišni posjed uvećava, otimajući zemlju od mora. Ovakvo vrednovanje zemljišnog potencijala Holandiji danas donosi desetine milijardi dolara od izvoza hrane, cvijeća i drugih proizvoda koje joj je zemlja podarila. Suvišno bi bilo podsjećati u ovom trenutku kako to rade ekonomski napredne zemlje poput Danske, Francuske, Italije, Njemačke ili Austrije.
Oni koji traže utjehu zbog našeg usuda i propusta u ovoj oblasti kažu: ne možemo se mi upoređivati sa Holandijom ili Danskom. Pitam ih, a sa kojim se to zemljama Crna Gora treba upoređivati ako ne sa najnaprednijim?
Za uspjehe u razvoju zapadnih civilizacija najveća zasluga pripada naučno-tehnološkim i obrazovnim sistemima tih zemalja. Kod njih sve počinje od osnovnog obrazovanja i taj proces se nikada ne prekida sve do najvećih akademskih zvanja, čiji doprinos svojim zemljama ne prestaje do zadnje ure života.
Sjećam se događaja kada je jedna podgorička škola odlučila da svoje učenike povede u posjetu jednoj stočarskoj farmi na selu nedaleko od Podgorice. Pola učenika te škole na poziv vlasnika farme nije željela da uđe u farmski prostor i da tamo, mnogi po prvi put, vidi goveda, dok je ona druga polovina ušla u farmu ali držeći stisnute nozdrve prstima kako ne bi udahnuli farmski miris.
Sve što se događalo tog dana sa đecom na poljoprivrednoj farmi, slika je našeg obrazovnog sistema koji, neka mi bude dozvoljeno da kažem, više osposobljava mlade ljude za asfalt i kafić nego za napredne tehnologije i privredne djelatnosti.
No, ostavljam prošlost i sjećanja na stranu, jer mnogo je bolje govoriti o sadašnjosti i budućnosti, nego trošiti energiju na virtuelnu prošlost koja nas često vodi u zablude i pogrešne zaključke!? Ipak, ne mogu propustiti ovom prilikom da ne podsjetim čitaoce na staru latinsku izreku koja glasi: “Ko ne zna što se dešavalo prije svog rođenja, osuđen je da umre kao dijete”. Bilo kako bilo, nijesam siguran što nas kao građane više davi, ili prošlost ili maglovita budućnost.
Crna Gora posjeduje ogromni poljoprivredni (zemljišni) potencijal u kapacitetu od 255.000 hektara zemlje, pri čemu u višedecenijskom tranzicionom razdoblju nije smogla snage da oblikuje svoju zemljišnu politiku slično zemljama razvijene agrarne ekonomije. Ova istina porodila je svijest koja za posljedicu ima da se svako prema zemlji ponaša kako mu trenutni interesi i pamet nalažu, što se ne može drugačije nazvati nego voluntarizmom, pa dokle se stigne. Da li je to pojedinačni ili društveni problem ili u s u d znanja i vremena u kojem živimo neka svako prosudi za sebe!?
Baveći se profesionalno istaknutim i mnogim drugim probemima u oblasti o kojoj je riječ, ne mogu a da ne istaknem čuđenje zašto su naučne i obrazovne institucije koje se bave razvojem poljoprivrede i ruralne privrede godinama gurnute na marginu privrednog (poljoprivrednog i ruralnog) razvoja. Zašto se decenijama ne čuje njihov glas povodom brojnih problema koji teško opterećuju ne samo ovu važnu privrednu granu već i državu i njenu ekonomiju kao cjelinu?
Ovim povodom otvara se i pitanje zašto Crna Gora nema zakon koji reguliše hidro-meliorativnu problematiku u oblasti poljoprivrednog i ruralnog razvoja, kada interesi pojedinca i države traže zakonsko uobličavanje ove oblasti (pretvaranje zemlje kao prirodng supstrata u visokoproduktivno z e m lj i š t e) i maksimalno korišćenje vode u proizvodne svrhe?
Pomenuta i mnoga druga pitanja u spornoj oblasti odavno traže odgovor, jer od proklamacija se ne živi, a nedostatak stimulativnog poslovnog ambijenta u oblasti o kojoj je riječ sve više poprima obilježja sa katastrofalnim posljedicama. Sjetimo se samo nadolazećih klimatskih (temperaturnih) promjena koje imaju ogroman štetan uticaj na poljoprivrednu proizvodnju.
Umjesto reformisane svijesti onih koji odlučuju i građana koji sve mirno posmatraju još uvijek živi krilatica: ”Hvali selo, drži se grada. Ostaje da vidimo dokle će se tako moći.
Očekivati je da će nova Vlada i Privredna komora Crne Gore organizovati naučno-stručnu i političku (Panel) raspravu na predmetnu temu, čime bi se pokušala otvoriti nova stranica u razvoju zelene privrede u Crnoj Gori. Ovaj čin bi za državu pretstavljao krupan doprinos kako u pravcu stabilizacije ekonomskih prilika u zemlji, tako i značajan iskorak u savlađivanju prepreka na putu učlanjivanja Crne Gore u zajednicu razvijenih zemalja Evrope.
Autor je agrarni ekonomista i specijalista za poljoprivrednu i ruralnu politiku
Bonus video:
