Kada Slaven Radunović, nakon decenija bavljenja politikom, istina bez rezultata, i decenija bavljenja biznisom, takođe bez rezultata, javno kaže kako je suština pregovora da se poboljša ponuda - onda nema drugog zaključka za članstvo i glasače DF-a nego da su Mandić, Knežević i isti Slaven, loši pregovarači. Da ne kažem budale, jer ne bi bilo politički korektno. Dakle, ako su od Spajića imali četiri sigurne pozicije u Vladi, 40 odsto po dubini i širini, i šta sve još, i onda počeli da pregovaraju sa ciljem da unaprijede tu ponudu, a na kraju završili praznih šaka - to i u politici i u biznisu znači da su amateri. Ali zbog političke korektnosti samo ću reći - preigrali su se. Odnosno nategli konop do pucanja. Što sa pregovaračem kakav je Spajić i nije teško. Jer prosto čovjek ima tanke nerve. To jest nema strpljenja da sasluša bilo koga osim samog sebe. Brat Dritanov, iako trenutno u nezboru.
S druge strane pregovaračkog stola bili su Mickey i donekle Alek. Ili preciznije, Bečić je bio samo dok je zaokružio svoj paket akcija. I onda se tradicionalno povukao na sigurnu teritoriju. Kao, da ne smeta. Ostavljajući Spajkiju da sam kolo vodi. I uvede proces u kanal. Odakle ga ni mehanizacija Bemaxa, medijska naravno, koja ga naizgled više obožava od Mila, teško može izvući.
Kada se neko kao Milojko Spajić par godina bavi politikom, ubijeđen uspješno, a mnogo duže biznisom, još uspješnije jer Goldman Saks i dalje plače za njim, i onda javno kaže kako ima podršku 44 poslanika, nakon šestosatne sjednice na kojoj je već izgubio par svojih - to u politici i biznisu sugeriše da ste u gotovo bezizlaznoj situaciji! I da morate da se vadite - blefiranjem.
Ako se uzme, makar sa rezervom, da Spajić nikako neće “kavčane” u vladu, mislim na DPS krilo, a suočen je sa izbornim rezultatima gdje ima samo 17-18 sigurnih poslanika od nužnih 41 ili poželjnih 49, onda vrlo pažljivo definišete strategiju pregovaračkog procesa u kojoj pravite poseban pristup svakom, ne samo političkom subjektu, već svakom članu parlamenta. Ili ste budala, pa se uzdate u svoj instinkt ili u Janka Odovića. I onda se pregovori uvedu u komičnu fazu u kojoj se mandatar kune u ćerku, majku ili malog od zaove, da jedna ili druga stranka neće u vladu! Preko njega živog.
I tako se stiže u ćorsokak. Nije prošlo ni 48 sati od momenta kada je Spajić najavio juriš na temelju “ubjedljive većine” iz Glavnog odbora koja je stala iza njega, iako već umjesto najavljene podrške 44 poslanika – trenutno ima manje od 40. Osim ako se sinoć nije pomirio sa Dritanom. Negdje na Top Hilu.
Ex DF nariče nad izdajom avgustovske većine koju su oni sami davno izdali, dok njihova propagandna posluga iz sata u sat bljuje vatru na nesuđene koalicione partnere, prije svih Spajića i Bečića. Uz to, ničim izazvani, smjenjuju demokratu Krstovića u Zeti, i najavljuju - neka se spremi i glavni grad. I opet će (da ruše) ako bude sreće, kako kaže omiljena partizanska pjesma DF-a. Takvim ponašanjem Mandić i Knežević daju za pravo DPS analitičarima i posluzi koji se utrkuju u dokazivanju teze da bi Vlada sa DF-om bila mnogo nestabilnija nego ona bez njih, iako puki brojevi govore suprotno - da je 57 mnogo jače od 44.
Ali da ne preskočimo i ostale aktere.
Kada je neko u politici duže od decenije, kao brat Dritan, i kada zna da je rejting njegove stranke limitiran na jednocifrene procente, onda se trudi da okupi što veći broj značajnih partnera kako bi sa njima, nakon izbora, formirao vladu. Abazović je nakon avgusta 2020. u više navrata pokazao da ima najveći koalicioni kapacitet na političkoj sceni, što ga je prvo dovelo na potpredsjedničko, a potom i na premijersko mjesto. Sa samo tri svoja poslanika. I uz nezabilježenu podršku međunarodnih partnera. A onda je, kao doktor političkih nauka i teoretičar, pročitao Kjerkegora ili kao ljubitelj drame samo Ibzena, i zaključio kako je čovjek najjači kada je sam. Rezultat je očigledan - danas malo ko sa domaće političke scene širi ruke ka Dritanu, dok je Kvinta davno digla ruke od njega. Da li, kada i kako Abazović opet može da vaskrsne, za šta je pokazao talenat, vidjećemo.
Kada neko kao Jakov Milatović dobije na izborima najveću ikad zabilježenu podršku, čak 220 hiljada glasova, i stekne puni politički legitimitet, još odluči da zadrži stranački angažman koji se definiše kao zamjenik predsjednika, ili prvi do prvoga, onda se ne ponaša kao engleska kraljica. Ili kao čaj od nane. Ne čeka, dakle, da stranački saborci sami pronađu pravi put nego, dok ne podnese ostavku makar, ide na sjednice organa i pokušava argumentima i političkim autoritetom da ohladi usijane glave i pregovore vrati u racionalnu ravan. Ovako ispada da Jakov, poput Alekse, čeka na gotovo - da onaj drugi završi posao. I da onda on presiječe vrpcu. I prigrabi pobjedu. U politici kao i u biznisu - bez rizika nema ni velikog uspjeha.
I što ćemo sad, pita me Bred Pit, u nekom novom nastavku najboljeg Tarantinovog djela Bilo jednom u Holivudu. Gdje je Pit po profesiji kaskader, dakle, budala koja u svim rizičnim scenama mijenja glavnog glumca i stavlja glavu u torbu. Slaven i braća su željeli najbolje, a završili najgore. To se zove fijasko. Spajki je, s druge strane, čekao da se sve okonča što prije bez obzira kako i s kim, što se zove praznovjerje. Ostali, manje brojni akteri, od UCG i SNP do BS i braće Albanaca čekaju šta će reći Vučić, Erdogan ili Rama. Rezime - selo gori, a baba se češlja. Gotovo niko na političkoj sceni nije dorastao zadatku koji je svima jasan, čak prihvatljiv - članstvo Crne Gore u EU. Nedavno mi je jedan diplomata rekao da Crnogorce u Briselu sada ironično zovu frontkamperi! Dok su dugo važili za frontranere.
Tužno, a moglo je sve ispasti drugačije.
Samo da je Miki više slušao Jakova, ili da je Dritan manje slušao isključivo samog sebe, odnosno da je Aleksa više vodio računa o opštim negoli o stranačkim interesima, ili da je Bred nakon decenija odlučio da umjesto kaskadera postane glavni junak.
Bonus video:
