Nešto nam se neće s ovim avgustom još od tridesetoavgustovske pobjede.
Prva Vlada pala je nakon četrnaest mjeseci, druga je oborena poslije samo stotinak dana, a treća evo gubi povjerenje prije nego što je izabrana.
Kad nešto počne naopako ne može se završiti drugačije nego naopako, to jest nikako se ne završava nego tako naopako traje - poslužila sam se ovim citatom uoči formiranja Vlade Zdravka Krivokapića jer mi se tada činio najprikladnijim.
I bio je, zaludu se premijer pozivao na apostolsku simboliku.
Njemu ni bog nije mogao pomoći da posrnulu državu crnih brda bar malo pomjeri naprijed, iako nas je sve vrijeme ubjeđivao da snaga vjere može pomjeriti i planine.
Planine, na sreću, nijesu ni mrdnule ali snaga vjere, nažalost, jeste pomjerila Crnu Goru unazad.
Nije se čovjeku moglo objasniti da čovječanstvo u napredak nije vodilo vjerovanje u nešto ili nekoga, nego sumnjanje, propitivanje, istraživanje i preispitivanje svega i svakoga.
A te jeseni trebalo je početi od preispitivanja prošlosti, ali ne od početka srednjeg vijeka nego od kraja dvadesetog.
I raskinuti s praksom bivšeg režima, od partijske diktature do komunalne infrastrukture.
Ukoliko je od DPS-a nešto i trebalo preuzeti, onda je to bilo nepisano pravilo da se vlade ne prave preko medija.
- Ono što sebi dozvoljavaju neozbiljni partijski lideri, ne priliči ozbiljnom državniku. Urušavanju vlastitog rejtinga iz prvih postizbornih sedmica i ubrzanom jačanju nepovjerenja u Vladu prije nego što je izabrana, najviše je doprinio mandatar. Umjesto brk u brk sa liderima stranaka, pa neka traje koliko traje, izabrao je medije - zapisala sam tada.
* * *
I ne bih ni sad tu ništa mijenjala, iako su prošle skoro tri godine. Samo bih dodala da je Milojko Spajić prve političke lekcije iz crnogorske prakse savladavao uz mentorstvo Zdravka Krivokapića.
Može biti da je ta naopaka očigledna nastava uzrok ponavljanja nekih mentorovih grešaka, ali jedno je sigurno. Od Krivokapićeve (pr)ocjene da je Spajić "spoj crnogorske genetike, japanske škole i jevrejske logike", za sada, samo prvi dio izaziva osnovanu sumnju da je tačan.
Ta crnogorska genetika mogla je uzrokovati političku nedosljednost i učestale promjene ličnih stavova. Japansku školu i jevrejsku logiku javnost još nije registrovala.
Haotičnom formiranju prve i treće Vlade pripomoglo je političko neiskustvo njihovih mandatara. Naročito prilikom učestalih sudara sa pretjeranim iskustvom lidera sa kojima su pokušavali da formiraju izvršnu vlast.
Ali, to je samo dio razloga zbog kojih se 2020. ozbiljan posao pretvorio u lakrdiju. S tendencijom da 2023. bude priređena repriza...
U međuvremenu, pokazalo se da ipak nije sve do ličnog profila postavgustovskih premijera, koliko god puta ih mijenjali. Zato što je nepromjenljiv ostao kolektivni profil crnogorskog društva.
Da usavršavanje autokratije potraje trideset godina, bilo je moguće samo planskim razvojem masovnog neznanja, primitivizma i siromaštva.
Istovremeno, sistematski je uništavano sve dobro što je trebalo preuzeti iz predratnog sistema: obrazovanje, kultura i, prije svega, društveno prihvatljivo ponašanje.
Zato je nakon pada DPS-ovog režima izostalo ono najvažnije - da i pobjednici i njihovi birači budu dostojni slobode osvojene na izborima.
Nijesu bili, i to u većini, ni jedni ni drugi. Zato što sloboda, prije svega, podrazumijeva odgovornost prema drugima, i pojedinačno i kolektivno.
Što god današnje generacije mislile o socijalizmu, koliko god malo znale o prednostima njegove južnoslovenske varijante u odnosu na istočnu, jedno je sigurno - da bi krenula naprijed, Crna Gora mora prvo da se vrati u 1988.
I dobro se potrudi da, za početak, oživi dio društvenih vrijednosti na kojima su vaspitavane predratne generacije. Naročito zbog toga što je bivši režim podržavao samo "vrijednosti" koje su njemu bile od koristi za opstanak na vlasti.
A u društvu koje je moralno, politički i ekonomski tako dugo razarano ni lideri mnogo mudriji od ovih kojima raspolažemo ne bi znali od čega prije da počnu....
* * *
Druga Vlada bila je drugačija po načinu formiranja, po sastavu, po podršci i oročenosti, ali najbitnija razlika u odnosu na prethodnu bila je upravo odabir prioritetnog cilja.
Dritan Abazović odlučio je da to bude obračun sa korupcijom i kriminalom. Nažalost, ostatak pobjedničke koalicije - liše nekih manjih partija - nije ga podržao.
Da će taj primarni cilj biti i glavni razlog obaranja njegove Vlade, bilo je jasno nakon što je izabrana uz podršku DPS-a.
- Probala je Crna Gora nekoliko puta koalicionu vlast rogova u vreći i loše se provela. Sad SNP neće sa SD-om i SDP-om, SD neće sa SNP-om, SDP bi najradije ni sa kim, a od DPS-a se nečemu možemo nadati tek za desetak godina. Zato, dragi moj Katule, što vidiš da propada smatraj propalo je. Bolje večeras, nego jesenas - dobronamjerno sam mjesec prije izbora sagledala premijersku budućnost svog prijatelja.
Da će ga DPS oboriti na prvoj krivini, vidjelo se zahvaljujući TV prenosu prve sjednice Vlade.
* * *
Stotinak dana kasnije, to je i uradio.
Zbog temeljnog ugovora sa SPC? Ma kakvi, znao je DPS i prije nego što je podržao mandatara da će biti potpisan.
Nije, međutim, očekivao da će istovremeno biti napisan i temeljni ugovor sa crnogorskom javnošću - zakon o oduzimanju imovine stečene korupcijom i kriminalom.
Zato je DPS obarao Vladu navrat-nanos, da taj zakon ne bi bio usvojen u parlamentu dok je još postojala koliko-toliko pouzdana većina.
DF je u posljednji čas odustao od učešća u toj manipulaciji. Demokrate nijesu, iako njihovi motivi nemaju veze sa DPS-ovim.
Kamo sreće da je velika pobjednička koalicija bar tada jedinstveno podržala manjinsku Vladu, ali ne bih sad otvarala tek zarasle rane...
Uprkos tome što je uoči prošlogodišnjeg Preobraženja bilo očigledno da će oborena Vlada morati da vlada mnogo duže nego u punom mandatu, ipak je spala na podršku samo desetak poslanika.
Nakon toga, napadi na Vladu pretvorili su se u hajku na premijera. U koju su se u isto vrijeme, sasvim slučajno, uključili brojni politički analitičari, civilni aktivisti i ratoborni novinari.
Uzalud, Dritan Abazović ostaće zapamćen po povratku države u legalne tokove i ratu protiv mafije. Zato je endemski animozitet prema njemu bio sve žešći što je borba protiv endemske pošasti bila uspješnija.
Zašto je korupcija bila endemska, objasnili su davno komesari Evropske unije.
A zbog čega je endemski bio(?) i animozitet prema Dritanu Abazoviću?
Pa zato što evropska, a bogme ni svjetska, politička javnost ne pamti da je ikad igdje ovolika živa sila upregnuta da smijeni smijenjenog predsjednika Vlade...
Ali, taj dio priče o odnosu političkih, civilnih i medijskih aktivista više je za psihološku nego za političku analizu.
* * *
Treća Vlada se sa gubljenjem povjerenja suočila i prije nego što je izabrana.
U najvećoj mjeri, zaslugom mandatara Milojka Spajića koji je sabiranje podržavalaca započeo oduzimanjem onih sa kojima neće.
Odbijanje koalicione saradnje sa DPS-om bilo je logično, toj partiji tek predstoje godine rada na sebi u opozicionom statusu.
Za rat sa Urom i pregovore sa DF-om preko medija, logičnog političkog objašnjenja nema. Na lična mandatar nema pravo.
Nakon što se odrekao podrške mogućih postizbornih koalicionih partnera, Spajiću je pošlo za rukom da ostane i bez podrške nekih sigurnih, sa kojima je koaliciju formirao prije izbora.
Alternativa Crna Gora otkazala je podršku Vladi čiji bi ključni konstituent bila Bošnjačka stranka i u kojoj ne bi bilo NSD-a i DNP-a.
Iz sličnih razloga, ni Ujedinjena Crna Gora ne želi da bude dio većine od 44 poslanika.
Što je najgore, ni dvije poslanice PES-a nijesu podržale predlog PES-ovog mandatara, a jedan poslanik podnio je ostavku "iz ličnih razloga"...
Upitna je postala i podrška Predsjednika države i zamjenika predsjednika Pokreta Jakova Milatovića, koji je i dao mandat Milojku Spajiću.
Od konsenzusa najavljivanog prije izbora ostalo je manje od polovine.
Za sada...
P. S. A kako izgleda podrška Evropske unije zemljama Zapadnog Balkana savršeno je objasnio Edi Rama: "Ko koga treba da napadne kako bi članstvo dobio brže od Ukrajine? Bugarska bi lako mogla da napadne Sjevernu Makedoniju. Hrvatska bi lako mogla da napadne Srbiju, Srbija bi lako mogla da napadne Kosovo, a Bosna i Hercegovina bi mogla bez problema da napadne samu sebe. Grčka bi sigurno sa zadovoljstvom učinila uslugu Albaniji i napala je, ako bi Albanija od nje to tražila. Crna Gora bi mogla da se pravi mrtva na plaži. I tako bismo svi bili spremni da uđemo u voz sa Ukrajinom“.
Bonus video:
