Prije pedeset godina, 11. septembra 1973. godine, avion koji je letio na relaciji Skoplje - Titograd udario je u vrh planine Maganik. Stradalo je 35 putnika i šest članova posade. JAT-ova karavela udarila je u Babin zub. Nedavno je na RTCG emitovan emotivan dokumentarac o toj nesreći, govorili su članovi porodica poginulih, ljudi koji su prvi stigli na lice mjesta, bivši piloti i državnici.
Bila je to jedna od najvećih avio nesreća ne samo u Crnoj Gori, već u cijeloj Jugoslaviji. Desetak dana bilo je potrebno da se tijela identifikuju, neki putnici nikad nisu identifikovani. Sahranjeni su u kolektivnoj grobnici. Tijela preminulih bila su rasuta po planinskom masivu, teško pristupačnom. U akciju prikupljanja tijela uključili su se odmah planinari i spasioci. Ali jedan detalj je jednako dirljiv i strašan, predveče su se na vrhu planine, na mjestu gdje se dogodila nesreća okupili mještani. Iz okolnih sela, došli su ljudi pred noć, okupili se i zapalili vatru. Oni su došli sa idejom da stražare, da ne bi tokom noći prišle zvijeri i raskomadana tijela putnika odnosili i mrcvarili.
Taj gest lokalaca vrijedi pominjati, vrijedi podsjećati na te ljude i njihov čin. Nisu seljani došli da čuvaju samo preminule. Čuvali su sve njihove porodice, kad već nije bilo pomoći da se neko preživjeli pronađe i spase, ljudi su čuvali čovjeka od zvijeri. Pomagali su kad se već činilo da se pomoći ne može, ali oni nisu odustajali da od ideje da sačuvaju ljudsko u čovjeku. To je valjda pitanje ljudskosti i časti.
I to je Crna Gora, to je jedna priča koja je jača od svega, od granica i identiteta, od podjela i politike. Taj detalj, da ljudi sjede pored vatre i stražare mrtva tijela dok ne dođe njihova porodica, dok ne dođe služba koja će po danu uraditi svoj posao i tijela prebaciti na sigurno, to je dokaz da “ima ljudi”.
Takvi dokumentarci i te priče podsjete nas na smisao postojanja, da na tren zaboravimo silna prepucavanja, prebrojavanja, fotelje, nadglasavanja i žuč. Ima u istoriji Crne Gore mnogo sličnih primjera ljudskosti, nije “zgorega” podsjetiti s vremena na vrijeme na te priče, jer one nas restartuju. Na trenutak postanemo ono što u osnovi jesmo i čemu valjda najviše treba da težimo, da budemo prije svega ljudi.
Zaboravili smo, možda prebrzo i prelako sve limenke, petlje, koverte, zaboravili smo i aferu “Darko i Azra”, zaboraviće se brzo i ovo kockanje oko formiranja nove Vlade. Proći će i ovo. Vrijeme je da shvatimo da nakon ove Vlade, stići će i još jedna, sigurno, još mnoge. Neće ni njih biti lako formirati, jer se učimo demokratiji, novom sistemu, politici koja je u osnovi kao partija pokera, pitanje ko dobro blefira i ko kakve karte ima. Nema tu mnogo oslanjanja na velika očekivanja.
Za pedeset godina sigurno se neće pominjati kao važni i relevatni događaji za koje ovih dana vjerujemo da su mnogo važni. Prekriće ih nove afere, nove politike i struje. Vrijeme će sve učiniti nebitnim. Ali prošlo je pedeset godina od avionske nesreće i jednog naizgled sporednog čina seljana iz okoline planine Maganik, čina koji zaslužuje duboki naklon i sjećanje.
Ako postoji dokaz da je prije pedeset godina u Crnoj Gori bilo ljudi, nadajmo se da ti tragovi postoje i danas, da će se probuditi, da će u Vladi biti makar nekoliko ljudi na koje će Crna Gora računati i da će učiniti nešto što će se po dobru pominjati nakon pedeset godina.
U kratkoj biografiji pisca Ivana Tokina osim datuma rođenja i osnovnih biografskim podataka stoji i posljednja rečenica koja kaže: “Nada se najboljem”. Ni nama ne preostaje ništa drugo, osim da kažemo: “Nadajmo se najboljem”. Vrijeme je jedini test. Majstorsko rešeto. Tako bar vele.
Bonus video:
