Za današnje standarde, bijahu to prostrane ali neugledne prostorije, nerijetko sa pokojim slomljenim staklom, a kako dan protiče u vazduhu je bilo sve više prašine, miješali se se bjelkasti prah od krede i klasična, podna prašina koju je nas tridesetak podizalo skakanjem u toku tzv. malog odmora. Dok se u vratima ne ukaže figura nastavnika, kada bi sve namah utonulo u tišinu. Tako je nekako u mom djetinjstvu izgledala institucija koja je napravila moderni svijet: učionica.
U Crnoj Gori danas, to je jedan od poniženih javnih prostora. Ne i jedini. Ali bojim se da ćemo cijenu toga ponižavanja učionice plaćati nezamislivo skupo. I dugo.
Nerijetko ovih dana čitamo kako se u svijetu već priča o tome kako bi mogla vještačka inteligencija (AI) da se koristi u procesu obrazovanja. Jer, kaže se, između ostaloga, da bi to u značajnoj mjeri olakšalo učenje mladim ljudima. Ali, pravo pitanje je: da li su sva olakšanja - olakšanja?
Nije pitanje sasvim jednostavno, a nisam siguran ni da mu se prilazi sa pravog kraja. U krajnjoj liniji, ne izmještamo li, na taj način, procese spoznavanja i formulisanja spoznatog izvan čovjeka? Ljudsko biće koje bi bilo lišeno takvih procesa (spoznaje, interpretacije) izvjesno bi izgubilo značajan dio svoje ljudske autentičnosti. Nije li upravo to ono što nas najviše, ili presudno oblikuje - način na koji spoznajemo, doživljavamo i kazujemo svijet...
To je zaista složen set pitanja koja, smatraju stručnjaci, valja i pravno definisati, regulisati pravilima bar dio onoga što bi moglo biti problematično ili na ovaj ili onaj način upitno.
Dok se u normalnim zemljama vode ovakvi razgovori, crnogorsko obrazovanje daleko je od takvih pitanja. Naše učionice još nisu stigle u XXI vijek. Kao da su obrnule pravac - sasvim u duhu ocvalog feudalizma, ovdje je učionica prostor za bitku. Kao da se djeca spremaju za rat i sukobe, a ne za život pun otkrovenja i izazova. Ovakve učionice prave partijske vojnike: ne znaju ništa, ali su u svakom trenutku spremni za napad.
Crna Gora se ponosi velikim bitkama koje je dobila - od Carevog Laza do Vučjeg dola, ali bitku za učionicu današnja Crna Gora gubi. I to uglavnom svojom glupošću, kako se takve bitke najčešće i gube.
Novi detalji iz crnogorskih učionica pokazuju ono što vam je svima dobro poznato. Ne samo da je nivo obrazovanja u Crnoj Gori pao na najniže grane, ovo je i korak dalje: imate utisak da u koncept obrazovanja kao takvog jednako “sumnjaju” učenici kao i političari koje je zapalo da upravljaju prosvjetom. Gola obijest koju je nemoguće semantizovati, s jedne, i neznanje bez lijeka, s druge strane.
Svi ti silni direktorati, sekretarijati i čitav taj roj poletnih birokrata - ne daje rezultat jer ljudi ne znaju da rade. I pitanje je da li žele. Vi živite u jednoj stvarnosti, a političari skakuću od stvarnosti do stvarnosti, kao pčelice, tako da ih ne zanima previše kakvoća tih stvarnosti. Zanima ih samo da su u igri, da veselo skakuću sa cvijeta na cvijet, odnosno od ministarstva do ministarstva.
I svaka promjena ministra donosi novi kadrovski karusel, sve se vrti, a stvari u učionicama postaju sve gore.
Na kraju krajeva učionica je ne samo povlašteni, gotovo bi se moglo reći sveti prostor evropske kulture, već i rodno mjesto svake budućnosti. Ne treba vam kugla ili tarot - pogledajte učionice i sve o našoj budućnosti biće vam jasno.
Možda bi to bio pravi simbolički korak ka popravljanje stvari: jedna velika učionica za crnogorske političare. Možda i sa vještačkom inteligencijom?
Da ne bude - Učili su učili, od srede do petka...
Bonus video:
