Kad se glasno najavljuje relevantnost projekta, mora se biti vrlo skeptičan. „Ovo je velika stvar, zaista velika stvar“, izjavio je u subotu američki predsjednik Džo Bajden govoreći o planiranom trgovinskom i infrastrukturnom koridoru između Indije, Bliskog istoka i Evrope. Indijski premijer Narendra Modi opisao je projekat kao „svjetionik saradnje, inovacije i zajedničkog napretka“, a predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen govorila je o „zelenom i digitalnom mostu preko kontinenata i civilizacija“.
Konkretno, koridor će se sastojati od poboljšanih željezničkih mreža, brodskih veza i podmorskih kablova između tri regiona. Ne samo da Indijci, Amerikanci i Evropljani žele da investiraju, već su uključeni i Saudijska Arabija, Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati.
Saudijska Arabija želi da donira 20 milijardi dolara za koridor, iako je i dalje nejasno koje su kranje sume u ovom projektu u pitanju. Očekuje se da će se detalji ispregovarati tek u naredna dva mjeseca. Ali ako zapad i njegovi saveznici zaista žele da se takmiče sa kineskim Novim putem svile, onda im treba mnogo novca.
Novi koridor je dio Partnership for Global Infrastructure and Investment (PGII). Ovom inicijativom sedam velikih industrijskih zemalja, od kojih su sve zapadno orijentisane, žele da ponude protivtežu kineskom programu Put svile, kojim Peking već više od deset godina gradi infrastrukturne objekte u zemljama u razvoju i istovremeno stiče značajan uticaj.
Konkurentni program G7 ima za cilj da uradi mnogo stvari bolje od Puta svile: biće isključivo podržani projekti koji su ekološki i socijalno opravdani u skladu sa standardima dobrog upravljanja. I za razliku od kineskog programa, nijedna država ne bi trebalo da bude uvučena u dužničko ropstvo.
Očekuje se da će u narednih pet godina PGII imati obim od 600 milijardi dolara, od čega će više od polovine biti prikupljeno od privatnih investitora. Zbog toga je još uvijek potpuno nejasno da li će se ova suma i zaista sakupiti. Na kraju krajeva: ako se tome doda iznos Global Gateway Initiative, tj. EU alternative kineskom Putu svile sa planiranim obimom od 300 milijardi eura, onda ova dva zajedno projekta rezultiraju ukupno 900 milijardi eura - otprilike koliko je i Kina u proteklih deset godina uložila u svoj Put svile.
Ali pošto je to neizvjesno, strateški signal novog koridora igra mnogo važniju ulogu. U prvom planu su dvije spoznaje.
Najvažnija glasi: one nekada zapadno orijentisane države, koje su se posljednjih godina očigledno približile Kini i Rusiji, nikako nisu izgubljene za zapad. Saudijska Arabija i Emirati već neko vrijeme intenzivno rade na dubljim odnosima sa Kinom. Dobijaju investicije iz Pekinga i to poklone koje SAD izričito odbijaju da im daju - poput saradnje u postavljanju sopstvenih nuklearnih programa koji se mogu koristiti i u civilne i vojne svrhe.
Međutim, novi mega projekat sa Evropljanima i Amerikancima pokazuje da zalivski Arapi nisu jednostavno promijenili stranu, kao i da Indija nikako ne želi da bude dio antizapadnog svijeta kojim dominiraju Kinezi.
Umjesto toga, kao srednje sile u multipolarnom svijetu, ove države kupuju kontakte i veze tamo gdje se čine posebno povoljnim. A zapad i te kako ima još mnogo toga da im ponudi.
Druga spoznaja: Bliski istok ostaje centralno bojno polje u sukobu između polova moći. Pošto je islamistički terorizam značajno oslabljen, arapske diktature stabilizovane, a značaj fosilnih goriva kao što su nafta i prirodni gas nastavlja da opada, neki posmatrači smatraju da i značaj proširenog Bliskog istoka opada.
Još je američki predsjednik Barak Obama je najavio tzv. zaokret ka Aziji. Činjenica da je supersila željela da se u budućnosti više koncentriše na istok gigantskog kontinenta bila je posljedica rastuće moći Kine i istovremeno je podrazumijevala djelimično povlačenje sa Bliskog istoka. Ali sada su se stvari drugačije posložile.
Bajden se drži ovog zaokreta i poslije samita G20 posjetio je Vijetnam, novog saveznika u sukobu sa Kinom. Ali posmatrači u Vašingtonu se pitaju šta bi tu tačno trebalo da bude „stožer“. Do sada, ni američke vojne aktivnosti ni investicije u istočnoj Aziji nisu značajno porasle. Borba za svjetsku dominaciju trenutno se ne odvija na pragu Kine, već u regionu koji u suštini čini raskršće između Azije, Evrope i Afrike - na Bliskom istoku.
To se vidi ne samo po novom koridoru Zapada nego i u širenju grupe država BRIKS-a, koju Kina želi da razvije u globalni savez protiv zapada a u koju su primljene sada bliskoistočne države - Egipat, Saudijska Arabija, Iran i Emirati. I svojom ulogom posrednika u zbližavanju Saudijaca i Iranaca, Kina je krenula u vjerovatno najvažniji ali i najrizičniji manevar svijetu posljednjih godina.
Postoji mnogo razloga zašto je Bliski istok toliko važan uprkos usponu Azije. S jedne strane, fosilna goriva će u decenijama koje dolaze i dalje biti jeftinija alternativa zelenoj energiji, svidjelo se to zelenima ovoga svijeta il ne, ali i za tu novu grupu goriva Bliski istok ostaje važan zbog ulaganja zalivskih zemalja u zeleni vodonik.
Sem toga, ni geografski položaj regiona neće nestati. Kroz njega prolaze svi trgovinski putevi između Evrope i istočne Azije, dva regiona koji zajedno čine skoro tri četvrtine globalnog trgovinskog obima. Pored toga, Arapi iz Zaliva su mudro uložili svoje milijarde iz nafte. Oni su značajne sile na svjetskim finansijskim tržištima. A i politički su agilniji od drugih zemalja u svijetu.
Da li će se ispuniti nadanja Amerikanaca da će novi koridor približiti Izrael i Saudijsku Arabiju i možda čak biti prvi korak ka uspostavljanju diplomatskih odnosa, projekat koji je započeo predsjednik Tramp, ostaje neizvjesno koliko i cijela budućnost projekta. Jedno je sigurno: Izraelci i Arapi su podjednako vješti u obezbjeđivanju investicija i političkih garancija različitih sila. To region čini tako privlačnim u globalnom rvanju. Zato se oba bloka tako intenzivno trude oko njega.
(Welt)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
