Ovo jeste atrakcija, čak i u zemlji sviknutoj na svakakva čudesa.
Iznajmljeni stan, kopači, tunel do zgrade suda, ulazak u sudski depo... Da vam neko kaže da je u Njegoševoj vidio Toma Kruza, bilo bi jasno - mora da se snima nova “Nemoguća misija”. Ali, Kruza niko vidio nije, defnitivno je neka druga “misija” u pitanju, moguća ili nemoguća.
Prije ovog tunela, najslavniji “tunel” u ovom gradu imao je (ne)sportski predznak - osamdesetih godina nesrećni fudbalski sudija Srećković dobio je žestoke batine u tunelu stadiona pod Goricom, a jugoslovenska javnost mjesecima je brujala o “Aferi tunel”. Nikada se ništa nije otkrilo. Tuneli su obično tamni, a u tami se malo što može vidjeti.
Bulgakov je Dimin roman “Grof Monte Kristo” smatrao savšenim romanom. Bez obzira na reputaciju Aleksandra Dime, koji je književnost doživljavao kao posao i pravio romane gotovo bi se moglo reći - na pokretnoj traci, njegova priča o izdaji i osveti nekadašnjim prijateljima pogađa u srž ljudske želje. No, kao što se sjećate, prije čina osvete presudan je jedan tunel - kojim će budući grof Monte Kristo pobjeći iz tamnice, ali sa informacijom o skrivenom blagu koju dobija od starca što je godinama kopao tunel. Tako ga je Dima kako valja “opremio” za sladostrasto čitalačko uživanje u osveti. Prije desetak godina ovdje je bila popularna turska serija “Ezel”, koja je prerada upravo Diminog slavnog sižea.
Varirana je slična tema i kod Stivena Kinga (“Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku”), a kratki roman “Tunel” Ernesta Sabata, jedan je od amblematičnih modernih romana. Tu nema kopanja, njegov tunel je moćna metafora za osoben odnos sa svijetom i realnošću.
Kao što su saobraćajni (javni) tuneli način da se probije prečica kroz planinu, očito da ljude još više fasciniraju ovi “privatni” tuneli. Nema ljudskog bića koje makar nekad nije maštalo o kakvom tunelu koji će ga dovesti do nečega izvan dosega. I tu je riječ o prečici, načinu da se (nevidljivo) postigne neki cilj. A to je ono što ljudsku fantaziju uvijek neslućeno razigra, a Dima je to nepogrešivo osjetio.
Ali, ovdje je možda još zanimljivije to kako je reagovao sistem. I za očekivati je da u ovakvim, nestandardnim, situacijama jedan sistem pokaže svoje pravo lice. U Crnoj Gori to lice je nesumnjivo naporno diletantsko. Kao da niko ne zna svoj posao. Osim kopača, naravno...
Pođimo od već legendarne formulacije predsjednika Višeg suda. Ta nevjerovatna formulacija najbolja je ilustracija nesnalaženja i personalne neadekvatnosti. “Gotovo ništa ne nedostaje”. I pri tom, to nije rekao sudski domar, već ugledni sudija, prvi čovjek institucije. Dakle, što znači izjava da “gotovo ništa ne nedostaje”? Ništa, zapravo. Trebalo bi da stvori utisak minimalne štete, ali “gotovo” znači da bi mogao da nedostaje bilo koji od pojedinačnih dokumenata, dokaza, predmeta...
A onda, kao da je sve to malo, uslijedi još i ministarska promenada. Kao Vučić, ne bilo primijenjeno, premijer se posagnuo, da pogleda, da nije što promakalo, kao da on i ministri rade uviđaj. Po tunelu ispod džade/prošetaše svi iz vlade...
Valjda je to ta ratnička kultura - kada je devetnaest pištolja - gotovo ništa. To ćeš naći u svakoj boljoj kući...
Ostaje i intrigantno pitanje - koja je bila namjera kopačima? Da nešto uzmu (iako gotovo ništa ne nedostaje, je li), ili da nešto dodaju? Vjerovatno je i samo prokopavanje tunela dovoljan razlog da se čuvani dokazi smatraju “kompromitovanima”, ili kako kažu - “kontaminiranima”.
Ako je tačno da je promaja bila razlog da se uopšte primijeti rupa u zidu (“Rupa pravde”, eto imena za sljedeći trajekt!), tek to je bizarno do granice treša.
Možda bi, u tom duhu, tunel trebalo sačuvati i pretvoriti u turističku atrakciju?
Bonus video:
