Za razliku od svojih studenata, spadam u generaciju koja pamti Jugoslaviju. Proistekla iz borbe za slobodu i jedne revolucije, ova državna zajednica imala je nesumnjivu ulogu u emancipaciji naroda koji su je činili. Tome je znatan doprinos dao i film. Da li se priča o Jugoslaviji može ispričati posredstvom slika u pokretu?
Jugoslovenski film nastaje u ozračju uspostavljanja novog poretka i izgradnje socijalističkog društva. Otvaranjem škola, biblioteka, bioskopa, muzeja, galerija, domova kulture i kulturnih centara, pokretanjem novina i časopisa, počinje preobražaj jedne prilično zaostale zemlje. Filmska preduzeća koja se osnivaju u republikama imaju zadatak da proizvode umjetničke, naučne i školske filmove. Kako je riječ o novom medijumu, o projektima odlučuju savjeti koje čine književnici, slikari i muzičari. Uporedo sa ovim procesima, Jugoslavija se, zahvaljujući spoljnoj politici, postepeno otvara prema svijetu. To što se, kao država jednopartijskog sistema, nije svrstala u sovjetski komunistički blok iza gvozdene zavjese, dovelo je do približavanja Zapadu, a zatim i do ideje o Pokretu nesvrstanih, kao modelu za prevazilaženje hladnoratovskih konfrontacija. Specifično pozicioniranje između Istoka i Zapada omogućilo je da se pred našom publikom nađu umjetnička ostvarenja i sa jedne i sa druge strane, ali i njihovi protagonisti.
U datom političkom kontekstu, jugoslovenskom filmu namijenjena je afirmacija tekovina antifašističke borbe. Tako nastaje žanr partizanskog filma, izuzetno popularan sve do sredine 80-ih godina prošlog vijeka, koji je dao i nekoliko međunarodno uspješnih filmova (Bitka na Neretvi, Most, Valter brani Sarajevo). No, na revoluciju se, kao i na razvoj postratnog društva, može gledati i kroz drugačiju optiku. Polemički ton i kritičko preispitivanje društvenih odnosa u filmu, označeni su sintagmom „crni talas“. Krajnje osobeni autori suočili su se sa rizikom da se „u ime revolucije na optuženičku klupu stavi samo stvaralaštvo“, kako je na to upozoravao Veljko Vlahović. Filmovi ovog prosedea, pak, odlaze na najveće festivale i dobijaju nagrade u Berlinu, Kanu i Veneciji, zajedno sa uspjesima dokumentarnih, kratkih i animiranih filmova. Uklanjanjem sa repertoara domaćih bioskopa, neki od tih filmova bivaju zabranjeni bez zabrane, ali njihovi autori mahom uspijevaju da održe kontinuitet u djelovanju. Kako je to bilo moguće? Premda je zvanično proklamovana sloboda stvaralaštva, ono nije bilo oslobođeno ideoloških normi. Pa ipak, jugoslovenska socijalistička stvarnost trebalo je da pokaže i svoju liberalnu stranu, u čemu će ulogu imati i prilična samostalnost republika, kao i decentralizacija u kulturi. Navešćemo jedan primjer. Suočen sa pritiscima zbog filma „Zaseda“, Živojin Pavlović je sljedeći film umjesto u Srbiji snimio u Sloveniji.
Ishodište jugoslovenske kinematografije je i ono što je pretpostavka za nastanak filma kao složenog kreativnog poduhvata, a to je međusobna saradnja Najveći dio filmova ovog perioda proizveden je uz učešće filmskih preduzeća iz više jugoslovenskih republika. Na sličan način se, u domenu koprodukcijske saradnje i sufinansiranja, filmovi u regiji rade i danas. Osim zajedničkog nastupa na marketima, ovo udruživanje je važno i zbog podrške evropskih filmskih fondova.
Borhes je raj zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. Šta bi onda bile police sa rolnama filmova snimljenim u zemlji koje više nema? U kolažu imaginacije, spajam naslove:
Crno sjeme, u raljama života.
Buđenje pacova i obračun sa izdajnikom.
Nemirni u pohodu ka granici.
Prate ih skupljači perja sa bubama u glavi.
U podne, mali vojnici vježbaju hajku.
Dezerter nosi sudbine poraženih kao sopstveno breme.
Ovo i nije rat, nego nešto između, jednako strašno.
Na kraju ostaje njih dvoje.
Ko puca, otvoriće mu se. Ili, doviđenja u sljedećem ratu!
Lerbije kaže da žive slike putuju od zemlje do zemlje, obaraju ograde koje postoje i ruše predrasude. Putuju i od jedne generacije do druge, prenoseći autentično osjećanje istorije kao svijest o sopstvenom mjestu u vremenu. Ali krug nije pravilan i vjekovi ovdje teku uporedo jedan sa drugim.
Jugoslavija se raspala u unutrašnjim protivrječnostima i narcizmu malih razlika. Nedorasli vremenu, čini se da nijesmo prepoznali mogućnosti koje su nam stajale na raspolaganju. Pa ipak, prostor kulture se pokazao kao najotporniji na destrukciju.
Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije. Ne samo kao evokacija jedne epohe, već i kao nasljeđe koje nam pripada i kojem pripadamo, isto toliko. Svjedoče oni o tome da je lakše bilo razbiti Jugoslaviju nego razbiti njenu kulturu. Jedan za drugim govore o jednoj zemlji, o ljudima koji su u njoj živjeli, voljeli se i sukobljavali.
Zato ću, promijenivši jedan naslov, završiti sa drugačijim pozdravom.
Doviđenja u sljedećem filmu!
Autor je filmski reditelj
Ovaj tekst pripremljen je u okviru CDT projekta “Prošlost za budućnost - Kontra mraku, kontra sili” povodom obilježavanja 80 godina od bitaka na Neretvi i Sutjesci, te Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije
Bonus video:
