Bilo je to davne 1994, bjesnio je rat prostorima Bosne i Hrvatske, uz njega šovinizam i govor mržnje. Pravoslavni fundamentalizam emitovan iz Beograda i Podgorice progonio je “nekrst”, “trijebeći gubu iz torine”. Nataša, majka mog druga Dragana, i ja vraćali smo se sa njegove svadbe u Hamburgu, da bi ona u jednom momentu podijelila sa mnom muku koja ju je tištila. Ispalo je da, pošto se vrati u Zagorič, ne zna šta će reći komšijama kad je budu pitali ko je snaha Fara. Bila je Iračanka, iz Basre, doktor hemije, predivno stvorenje. Ako im kažem da je Iračanka, muslimanka, bojim se kako će to primiti, rekla mi je Nataša. Dok sam razmišljao šta da predložim, odjednom su zasjale njene oči, smislila je spasonosnu formulu: Reći ću da je Fara Njemica! Ja sam dodao: Tako je, ništa nećeš slagati jer Fara ima njemačko državljanstvo, a nećeš ih naljutiti pričom o zemlji porijekla.
Slično je svoju muku kroz verbalnu gimnastiku umirivao i Darko, drug iz gimnazije. Na samom kraju škole, njegova djevojka Lela je ostala u drugom stanju, što je izazvalo paniku i neizvjesnost oko daljeg razvoja situacije. Izbjegavao je temu, a kada bi ga neki zlonamjerni ili samo bezobrazni lik sačekao pitanjem o glasinama, Leli i drugom stanju, Darko bi smušeno odgovarao - nije trudna, samo je malo trudnjikava. Nije se šalio, bio je krajnje ozbiljan, činilo se da na taj način priziva neku višu silu koja će preko noći riješiti problem, i kod njegovih, koji su bili protiv, i kod Lelinih, koji su se protivili još više, i između njih dvoje, koji su bili uzdržani.
Neka vrsta nelagode ovih dana je natjerala vrh Demokratske CG da pogrešan izbor partijske ćelije u Pljevljima zaogrne sličnom i verbalnom i logičkom gimnastikom. Ili, još gore po njih, zamjenom teza. Ispalo je da pravoslavni fundamentalisti iz Nove i njihovi satrapi nijesu glasali za izmijenjeni dan opštine Pljevlja zbog nekakve Svete Petke već iz slobodarskih pobuda i sjećanja na oslobađanje od mrskog okupatora, Austrougarske monarhije. Dok su Pljevlja krvarila zbog pucnja u multivjersko i građansko biće grada, Aleksa ili Boris, svejedno, sastavljali su saopštenje da partijska ćelija Demokrata nije glasala za skandalozni predlog zbog klerikalizacije već radi evropejstva i sjećanja na slavnu prošlost! Umjesto da odmah raspuste pljevaljski Odbor ako ga, prije glasanja, nijesu mogli ubijediti u drugačiji izbor, vrh DCG-a je pokušao i sebe i sve građane Pljevalja, ali i Crne Gore, da relaksira, odnosno ubijedi kako im se stomak jedva vidi i da nakon Svete Petke nisu trudni već samo trudnjikavi.
Nažalost, nije ovo prvi put da Demokrate lutaju u izboru svjetonazora između antifašizma i nacionalizma, između sekularnog i vjerskog. Mnogo sam se puta sporio sa diplomatama i stranim ekspertima oko karaktera Crvenih, oni su tvrdili da su Aleksa i društvo nacionalna, srpska stranka, DF sa ljudskim likom, ja sam to odbacivao spreman da stavim ruku u vatru za njihov građanski karakter i obraz. Da bi se onda, bila je zima 2021, desio takozvani istorijski sporazum DF-a i DCG-a, koji je bacio Crvene u sjenku velikog brata. Od tada Demokrate dobro paze šta će reći kada su u pitanju nacionalne ili vjerske teme, da li će svojim stavom isprovocirati DF, kako ih Milan ne bi vukao za uši ili palio čvrge.
Da paradoks bude veći, Bečićevo skretanje udesno je urađeno pod izgovorom čuvanja tzv. srpskih glasova, da bi od tada na svim izborima Demokrate bilježile manji ili veći pad upravo u tom dijelu biračkog tijela.
Kao što Dritan kaže, važno je da je TU potpisan i skinut s dnevnog reda, nevažna je njegova sadržina, ili popis je samo statistika, nema veze da li će Crnogorci ispasti manjina u sopstvenoj zemlji - tako i Aleksa mijenja teze i širi optimizam kako je važno da Pljevlja dobiju novi dan opštine, nebitno je da li je to zbog Svete Petke ili Franca Jozefa. Umjesto da konstatuje trudnoću, i to poodmaklu, vrh Demokrata ubjeđuje sebe i glasače da im komšije i birači ne vide stomak.
A stvarnost je, na njihovu i našu žalost, drugačija. Puzajuća revizija istorije, promovisanje šovinista i kolaboranata u rodoljube, promocija klerikalizma u društvenom ponašanju - sve su to nazadne i opasne tendencije koje društvo vode prema nekoj pravoslavnoj džamahiriji a ne ka Evropskoj uniji. Demokrate su zato na važnoj prekretnici - ako nastave putem kojim koračaju u posljednje dvije godine, utopiće se u Novu i DNP, biti neki njihov prirepak, kao ona Radnička ili rahmetli PzP. U tom slučaju treba da spuste zastave na pola koplja i u Nikšiću ili u Beranama, a da kosovskog bandita Radoičića i njegovu bratiju, kao Bred, opjevaju kroz junački deseterac. Zaključak je jasan: ako Bečić i društvo žele da djelom pokažu ono što riječima promovišu, onda stavovi i ponašanje DCG moraju biti jasno na pozicijama antifašizma i sekularne države.
Ako je Crvenima lakše, trudnjikava je i Ura, koalicioni partner sa posljednjih izbora, iako su u Pljevljima glasali protiv Svete Petke. Abazović je u pravu kada ismijava fejk antifašizam i cash patriotizam DPS-a i satelita, ali, s druge strane, predugo već Uraši minimalizuju klerikalno i nacionalističko djelovanje fejk Srba i cash rodoljuba iz redova ZBCG-a i njihovih saboraca. Urin antifašizam i ljevičarstvo, koji su u srži programa, utihnuli su toliko da političko i vojno krilo “kavčana”, Đukanović i Lazović dakle, koriste taj Dritanov dar, predstavljajući sebe kao jedine zaštitnike evropskog sistema vrijednosti. Čak i kad njihovi pjevaju “od rijeke Zete do grada Spuža”…
S obzirom na to da nije lako presuditi šta je veća izdaja domovine - pljačka i terorisanje građana ili kolaboracija i klerikalizam, Demokrate i Ura moraju što hitnije izaći iz trudnoće i podjednako žestoko tretirati oba društvena kancera, DPS i ZBCG! Jer njih, sada to skoro svako vidi, spaja ili legitimiše fejk patriotizam i fejk pravdoljublje. O čemu slikovito svjedoče Andrija i Milo, zagrljeni na šestom spratu Hiltona, kao i Petar Lazović i Milo Božović sabrani u Spužu. Samo jasan politički stav oko temeljnih vrijednosti društva, može Crvene i Zelene vratiti u lijevi politički centar koji su nepotrebno i glupo predali fejk antifašistima iz DPS-a. Kako ne bismo gledali tragikomične scene u kojima Milan K. i Boris B. na isti način peru sramotu iz Pljevalja, ubjeđujući nas da je Sveti Nikola kao dan Podgorice isto što i Sveta Petka kao dan Pljevalja. Što je bolna zamjena teza i poniženje intelekta građana i glasača - jer Podgorica je zaista oslobođena 19. decembra, što čak “bezbožnicima” iz Komunističke partije nije smetalo da ispoštuju baš taj istorijski datum, iako se on poklapa sa Svetim Nikolom. S druge strane, veliki duhovnici i vjernici iz ZBCG i Demokrate u Pljevljima rade sasvim suprotno - kroz reviziju istorije istinski dan oslobođenja grada pomjeraju za onaj kada neki pravoslavci slave Svetu Petku. Zato je i pozadina koja se pokušava sakriti i prekrečiti jasna - glasanje u Pljevljima nema veze sa slobodarstvom već jedino sa klerikalizmom. Ako Demokrate ne žele ili nemaju snage da to prepoznaju onda su oni ne samo trudnjikavi, već se prave Englezi, a ne Njemci kao naša snaha s početka priče.
Bonus video:
