Samo nekoliko dana sukoba na Bliskom istoku, ponovo u njegovom epicentru, izraelsko-arapskom konfliktu, tragični bilansi i neočekivani obrti su skrenuli pažnju svjetske javnosti, stavljajući u drugi plan rat u Ukrajini.
Mnogi su saglasni da se radi o staroj priči, ali ovoga puta i novoj, sa neočekivanim dinamikama i krupnim posljedicama koje slijede. Sa još uvijek teško predvidljivim konačnim ishodom.
Prije nego što se upustimo u moguće posljedice, ne usuđujući se da upotrijebimo riječ - rješenje, kratko podsjećanje na trajanje najdužeg “zamrznutog konflikta” koji se periodično odmrzavao na različite načine, uvijek krizno, i cikličnim ratovima. I na štetu Palestinaca. Na neki način i na štetu izraelskih građana, ako se ima u vidu njihova permanentna bezbjednosna nesigurnost, uvijek s mogućim terorističkim akcijama palestinskih ekstremista.
Ostaje, dakle, činjenica da su u svim ratovima izraelske ratne formacije pobjeđivale arapske snage. Teritorije Palestinaca su bile sve manje, a drama tog konflikta se nastavljala.
Hegel je pisao da su najtragičniji oni sukobi u kojima su obje strane u pravu.
Izraelsko-arapski sukob je možda klasičan primjer postojanja paralelnih istina.
Čitav jedan vijek, zapravo poslije pada Otomanske imperije, traju političke i diplomatske igre, sa ratnim prekidima i stalnim napetostima u zemlji i regionu. Ali sama priča o palestinskom zapletu je mnogo starija od “kratkog 20. vijeka”, kako engleski istoričar Erik Hobsbaum, naziva proteklo stoljeće u svom istoimenom djelu.
Teško se mogu negirati prava Jevreja da, poslije nekih 19 vijekova - u kojima su bili rasuti i često progonjeni po cijelom svjetu, bez svoje zemlje, ali sa jakom sviješću o sebi - formiraju svoju državu.
Prvak cionističkog pokreta, Teodor Hercel, u svojstvu novinara bečkog lista sjedio je u pariskoj sudnici kada je francuski Jevrej kapetan Drajfus, blijed i izmučen lažnim optužbama, nakon izricanja presude tihim glasom rekao: “Ja sam nevin”.
Hercel je i romantični tragač za zemljom na kojoj bi se obnovila jevrejska država, pišući i dvije knjige, Judenstaat (“Država Jevreja”) i roman 1902. Altneuland (“Stara zemlja nova”), obje u nekom obliku teatarske drame kojoj je on režiser. Dugo je tražena teritorija, bila je u ozbiljnoj kombinaciji Uganda sa “brežuljcima kao prema Sionu”, ali i druge oblasti, sve do Južne Amerike.
Na kraju je prevladalo opredjeljenje, uz određeni međunarodni konsenzus, za geografski prostor Palestine, dakle, za teritoriju dalekih predaka Jevreja. Drugim riječima, opredijelili su se za mjesto na kom je i stvaran biblijski mit o “obećanoj zemlji”.
Na cionističkim kongresima “stari vlasnici obećane zemlje” su zaneseno ponavljali tada već kolektivnu težnju “naroda bez zemlje da se vrati u obećanu zemlju bez naroda”.
Ali, demografski gledano, stvari su stojale drugačije. Na toj zemlji su već nekoliko vjekova dominantno živjeli Arapi, dugo pod Otomanskom imperijom, a poslije Prvog svjetskog rata u okviru protektorata Velike Britanije. Poznati jevrejski istoričar Beni Moris, u svom dijelu “Žrtve - Istorija jevrejsko-arapskog konflikta”, navodi da je krajem 19. vijeka na palestinskoj teritoriji živjelo oko 300.000 stanovnika - od toga 90 odsto Arapa muslimana, dok su ostale činili oko 10 hiljada Jevreja i oko 25 hiljada arapskih hrišćana. Demografska slika se vremenom mijenjala.
Dan nakon proglašenja izraelske države, na veče Šabata 14. maja 1948, pet arapskih zemalja je napalo novostvorenu državu.
Smatra se legitimnim pravo izraelskih Jevreja da stvore garancije kojima bi se zauvijek isključile mogućnosti da jednog dana zajedno sa državom budu “bačeni u more”, kako su im decenijama prijetili arapski susjedi.
Ali isto tako postoji legitimno pravo Palestinaca na ljudsko dostojanstvo i pravo na državu u kojoj neće imati status potčinjenih.
Veliki broj usvojenih rezolucija Ujedinjenjih nacija nijesu riješile suštinu problema. Ni pozivi na Rezoluciju UN br. 181 usvojenu novembra 1947. godine kojom je predviđeno formiranje dvije države - jevrejske i arapske, nisu imali konkretan nastavak.
Izraelci su uzvratili tumačenjem da je ta rezolucija poništena napadom okolnih arapskih zemalja na Izrael 1948, pa se ista rezolucija već odavno našla u velikom arhivu propalih projekata. Ni palestinski odgovor nikada nije bio operativan, a već odavno Palestinci u Gazi i Zapadnoj obali žive u odvojenim entitetima. Znači, pri sadašnjem stanju stvari trebalo bi formirati tri države što skoro niko ne uzima za ozbiljno.
Da li je moguć scenario preispitivanja dosadašnjih strategija koje očigledno generišu trajanje i tragične dimenzije konflikta? Drugim riječima - da li je moguće još jednom dati šansu diplomatiji i nekom obliku kompromisa?
Na teškom ispitu je jači, dakle Izrael. Da li bukvalno uništiti Gazu, što bi, po mnogim ocjenama, vojno mogli izvršiti u nekoliko dana. To bi bila, sa svim posljedicama, pobjeda? Teško.
Pregovarati sa Hamasom u nastalim uslovima? Možda, još teže.
Prekjuče u “Njujork tajmsu” jedan od najvećih američkih eksperata izraelsko-arapskog konflikta Tomas Fridman piše kako izbjeći “zamku Gaza” koju su pripremili Hamas i Iran, kako im ne napraviti uslugu brutalnom represijom u Gazi.
Očigledno je poslije 7. oktobra došlo vrijeme za reakciju, čiji je sastavni dio i preispitivanje dosadašnjih strategija. Posebno one koja Izrael čini zemljom permanentnog vanrednog stanja.
Ne znamo pouzdano da li je nekada funkcionisao moto Moše Dajana: “Moramo kod neprijatelja biti shvaćeni kao bijesni pas, isuviše opasan da bi ga trebalo izazivati”.
Znamo da poslije toliko vremena ta metafora sada ne djeluje ubjedljivo, pogotovu mladim palestinskim ekstremistima, sinovima bijede života u Gazi, koji se ne plaše psa, čak izazivački smatraju da on više i ne ujeda.
Sve u ovom trenutku izgleda i nadrealno, u tragičnosti. Pa i zaglušujuća tišina na palestinskoj Zapadnoj obali, i tišina njenog predsjednika.
U svakom slučaju, politički plan Hamasa - koji je potegao za ekstremističkim akcijama i danas, sedmi dan nakon terorističkog napada na jevrejske kibuce, na iznenađenje mnogih, ispaljuje iz Gaze projektile na izraelsku teritoriju - jeste da ta organizacija bude priznata u palestinskom, arapskom i muslimanskom svijetu kao jedini i legitimni borac za stvar palestinskog naroda.
Drama se na Bliskom istoku, u Svetoj zemlji, nastavlja. Jerusalim, istorijsko sjedište svijeta, najstarije svetilište jevreja, muslimana i hrišćana, mjesto - tako izvori kažu - po kome su koračali proroci Mojsije, Isus i Muhamed, zasad je mirno.
Pri tom, ne treba zaboraviti da Rezolucija UN 181 tretira Jerusalim kao corpus separatum.
Radi se o jednoj dugoj komlikovanoj i riskantnoj priči, sasvim u vezi sa onom dominantnom u ovom našem osvrtu.
U kojem se pitamo da li se vratiti mudrosti ili ludilu istorije. I kako zaustaviti patnje naroda sa paralelnim istinama i mukama koje bole na obje strane.
Bonus video:
