Zakonodavna vlast je pod demokratskom i građanskom kontrolom, makar to što je Skupštini mandat ograničen na 4 godine i što moraju s vremena na vrijeme pred građane obezbjeđuje neku vrstu privida u tom smislu.
Vlada, kao nosilac izvršne vlasti, takođe je pod nekom vrstom demokratske kontrole, ima ograničen mandat i mogućnost da joj se izglasa nepovjerenje.
Zakonodavnu i izvršnu vlast, po ustavnoj normi, nadležan je da kontroliše i sud.
Predsjednika države biraju građani neposredno, ima ograničen mandat a pod određenim uslovima može biti i razriješen od strane drugog demokratski izabranog organa, odnosno Skupštine.
Ustav propisuje da je i Vojska pod demokratskom i civilnom kontrolom, a zakon predviđa parlamentarnu i građansku kontrolu i za policiju.
Znači, svi najvažniji i „najopasniji“ organi vlasti su, makar na riječima, pod nekom vrstom kontrole.
Zašto onda jedino pravosuđe, uključujući u širem smislu i Ustavni sud, ni na papiru, nije pod demokratskom kontrolom. Zar je ono tako bezopasno?
Ustav, doduše, proklamuje da međusobni odnos tri grane vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli, a takođe i da je vlast ograničena Ustavom i zakonom, ali dalje od te “ustavne poezije”, kad je pravosuđe u pitanju, nije učinjen ni jedan korak. Naprotiv, Amandmanima na Ustav CG iz 2013. godine, ukinuto je i ono malo što je do tada bilo propisano.
Posljedice su očigledne.
Pravosuđe se zatvorilo u jedan samoreprodukujući sistem zadovoljavanja svojih posebnih interesa. Umjesto da brani osnove ustavnog uređenja, uključujući vladavinu prava i ostale ustavne principe, ono buši sistem iznutra i potkopava ga tako temeljito kako ni jedna vojska na svijetu to ne bi mogla, a posebno ne naša. U svoju korist je, do besmisla, relativizovalo sve ustavne i zakonske norme, a sad su, evo, udarili i na univerzalne vrijednosti.
Tako se pravosuđe pokazalo kao jednako ili opasnija grana vlasti od zakonodavne i izvršne, a mnogo opasnije od vojske ili policije. Zato se nametnulo ono pitanje iz naslova: zašto pravosuđe nije pod demokratskom kontrolom?
Demokratska kontrola (a ne njena zloupotreba), nešto je što ne bi smjelo da bude upitno, a nije u suprotnosti ni sa našim pravnim sistemom. Kao što smo rekli, u osnovnim odredbama Ustava proklamovano je da međusobni odnos zakonodavne, izvršne i sudske vlasti „počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli”. U slučaju nesaglasnosti sa bilo kojom drugom normom Ustava CG ovo načelo mora da ima prevagu jer je ono u suštini sistema podjele vlasti.
Ustav, dakle, naglašava obaveznost međusobne kontrole i samo je pitanje volje i stručnosti da se uspostave pravni mehanizmi za njeno uspostavljanje. Najbolje rješenje je da se Amandmani iz 2013. godine ukinu, ali i bez te nove promjene Ustava može se osmisliti i iznormirati sasvim djelotvoran sistem kontrole pravosuđa, kao preduslov bilo kakvog ozbiljnog napretka u toj oblasti.
Autor je advokat
Bonus video:
