Malo pomalo, sve smo bliži prvom globalnom konfliktu u posthladnoratovskom periodu. Dvije izvjesnosti koje su pomogle da se održi stabilnost u svijetu tokom Hladnog rata (iako su i same bile opasne), nestale su: nuklearna ravnoteža straha ("uzajamno zagarantovano uništenje") i prevlast američkog dolara kojeg mnogi smatraju finansijskim nuklearnim oružjem.
Ovi instrumenti eksplozivne fizičke i finansijske sile imali su posebno, zajedničko svojstvo: nijednog od njih nije bilo moguće realno upotrijebiti.
Upotreba tih instrumenata je, u suštini, značila samouništenje zbog pojave rikošeta, kolateralne štete i neželjenih posljedica. I zato je moć koja im pripisivana bila prije apstraktna nego konkretna.
Da, problemi koji proizilaze iz dominacije dolara vidljivi su odavno. I to toliko da ljude koji su mu prognozirali propast ignorišu kao onog dječaka iz priče koji je vikao: "Vuk, vuk!" Krajem 1960-ih ekonomista i nobelovac Robert Mandel je s pravom istupio protiv teoretičara pada dolara (koji su njegovo vrijeme uglavnom živjeli u Francuskoj) i objavio trostruko predviđanje koje je u to vrijeme izgledalo nevjerovatno. Mandelova prognoza izgledala je ovako: SSSR će se raspasti, Evropa će preći na jedinstvenu valutu, a američki dolar će ostati vodeća međunarodna valuta tokom njegovog života. U sva tri slučaja Mandel je bio u pravu (umro je prije dvije godine).
Ipak, dolar je danas osjetljiviji na finansijske turbulencije, što je posebno primjetno na tržištima obveznica koja kritički gledaju na dugoročni državni dug SAD. Neki od ovih problema su, naravno, tehnički. Ali su istovremeno i politički. Da nije bilo neodređenosti u vezi sa dugoročnom fiskalom pozicijom SAD, tržišta bi bila mirna. Danas administracija predsjednika Džoa Bajdena ostvaruje neke državne investicije i to baš u trenutku kada je Kongres SAD potpuno izgubio funkcionalnost. To budi sumnje u sposobnost vlasti da održi rad državnih službi i otplaćuje dugove. Narasle fiskalne obaveze (koje pomažu jačanje tempa ekonomskog rasta) i politički ćorsokak, najvjerovatnije će postati dugoročne karakteristike upravljanja u SAD.
Dolar se pokazao kao ranjiv i zato što je ostatak svijeta počeo bolje da shvata osnove strategije SAD za zaštitu Ukrajine od ruske agresije; njihovu bliskoistočnu diplomatiju (koju je Hamas sada izbacio iz kolosijeka); a takođe u napore da se sačuva mit u Tajvanskom moreuzu.
Riječ je, naravno, o dolaru. Kako je još prije deset godina primijetio Huan Sarate, bivši zamjenik savjetnika sa nacionalnu bezbjednost SAD, sankcije djeluju veoma dobro protiv malih i relativno izolovanih država; međutim, što je cilj veći veća je i šteta koje sankcije nanose onome ko ih uvodi.
Još jedan od razloga novodetektovane ranjivosti dolara je i taj što su mnogi Amerikanci počeli krajnje podozrivo da se odnose prema hiperglobalizaciji i hiperfinansiranju. Javno istupajući u ime mnogih, nobelovac Angus Diton objavio je knjigu u kojoj oštro kritikuje druge ekonomiste koji su doprinijeli stvaranju svijeta toliko nejednakog da je počeo da izaziva pobune i revolucije. Prema njegovom mišljenju, situacija u savremenoj Americi podsjeća na raspad društva u posljednjim godinama postojanja SSSR-a.
Predsjednički izbori u SAD 2024. godine objediniće sve ove elemente dolarskog haosa - naročito ako istovremeno krene recesija. Sa toliko finansijskih turbulencija, ovakav scenario pojačaće privlačnost onih koji se zalažu za to da Amerika napusti vodeću ulogu i političke pozicije koje ima od 1945. Treba napomenuti da je Bajdenova administracija sačuvala većinu carinskih tarifa uvedenih u vrijeme Trampa, a američki pregovori sa EU o smanjenju carina i suprotstavljanju izvozu čelika iz Kine u skladu sa normama STO su - propali. Postoji veoma realna opasnost da će i demokrate i republikanci zasnivati predizbornu kampanju na obećanjima o zaokretu protiv globalizacije.
Očigledno je da međunarodna zajednica treba da poboljša pravila koja regulišu finansijsku diplomatiju po ugledu na norme razvijene tokom trke u nuklearnom naoružanju u periodu Hladnog rata. Svjetske super sile su 1969. počele da preduzimaju korake s ciljem da svijet bude bezbjedniji u okviru Pregovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT). Taj dugački proces doveo je do potpisivanja Sporazuma o smanjenju strateškog ofanzivnog naoružanja (START I i II). Odvraćanje i ograničenje upotrebe nuklearnog oružja ostaju glavni prioritet za međunarodnu zajednicu, ali ovaj plan mora biti dopunjen ciljem sprečavanja finansijskog samouništenja.
Da bismo zaustavili pretvaranje globalnih finansijskih kanala u "nuklearno oružje" moramo se vratiti temama koje dominirale dogovorom nakon 1945. Na konferenciji u Breton Vudsu i konferenciji UN u San Francisku ekonomija i bezbjednost su posmatrane kao dvije strane iste medalje. Ipak, tijesna veza UN i institucija Breton Vudsa (MMF i Svjetska banka) imala je feler. Pet najvećih akcionara tih međunarodnih finansijskih institucija trebalo je da budu pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN. Međutim, pravo veta koje je dato stalnim članicama SB-a uništilo je efikasnost tog tijela, a sada je duh prava na veto ušao i u bretonvudske institucije u vidu pravila glasanja kvalikfikovanom većinom ("super većina").
Zato bi model odlučivanja prostom većinom omogućio uspostavljanje sudske procedure koja bi se bavila razmatranjem pitanja finansijske kazne (uključujući zapljenju imovine) za odmetnute države poput Rusije. Pregovori o ograničavanju finansijskog naoružanja mogli bi da slijede pregovore o SALT-u, a njihova kulminacija bio bi sporazum o smanjenju finansijskog naoružanja.
Ovo danas mora da bude jedan od glavnih prioriteta. Povećanje pouzdanosti međunarodnog monetarnog poretka omogućiće da se poveća bezbjednost, stvori snažan globalni kapacitet za suočavanje sa incidentima u kojima se narušava mir i zaustavi zabrinjavajući porast učestalosti takvih slučajeva.
Autor je profesor istorije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
