Djeca rođena na krivom mjestu
Djeca ne biraju mjesto rođenja niti roditelje, ne započinju niti vode ratove, a ipak, ta nevina i čudnovata mala stvorenja uvijek su najveće žrtve rata te loših političkih i društvenih okolnosti. Djeca u ratovima stradavaju na tragične, nehumane i posve brutalne načine. Njihov ovozemni put se završava u ruševinama zgrada koje su im do jučer bile dom, njihovi posmrtni ostaci ostaju razbacani po masovnim grobnicama. Koliko je dječjih žrtava u Gazi, već je nemoguće izbrojati, a licitira se s oko 5.000 tragičnih dječjih žrtava. Svi znamo da na djeci nema ama baš nikakve krivice, ali istovremeno, međunarodna se zajednica pokazuje apsolutno impotentna da, osim humanitarne pomoći na kapaljku, sačuva živote najmanjih među nama. Epizode iz Gaze su eklatantan primjer toga, no nisu nikako jedine: u mnogim dijelovima svijeta djeca nastavljaju nepravedno umirati zbog ovih ili onih razloga.
U Africi djeca umiru uslijed ratnih sukoba, nedostatka infrastrukture i strahovito loše zdravstvene zaštite. Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako je na tom kontinentu gotovo 45% dječjih smrti vezano za pothranjenost. Prevedeno - djeca nemaju što jesti, a ako imaju, radi se o hrani koja ne samo da je loših nutritivnih vrijednosti već izaziva i bezbroj zdravstvenih komplikacija. Djeca tamo umiru od dijareje, upale pluća i svih onih bolesti koje se u razvijenijim dijelovima svijeta liječe jednim jednostavnim posjetom apotekama. Dok razvijene zemlje muku muče kako spriječiti da njihova djeca uživaju u skupim energetskim pićima i TikTok izazovima, njihovi vršnjaci, recimo u Južnoj Aziji - uz kroničnu neuhranjenost i visoku smrtnost - rade u improviziranim tvornicama, na poljima, zarađujući bijednu crkavicu, koja je njima i njihovim obiteljima, da tragika bude veća, prijeko potrebna. U Indiji je, podaci pokazuju, oko deset milijuna maloljetnih radnika u dobi između pet i četrnaest godina. Rade mnogo i u neljudskim uvjetima, posljedice su stoga na zdravlje porazne. Neki direktno umiru, drugi doživljavaju povrede na radu koje su toliko okrutne slično koliko je i čitava ta predindustrijska maširerija silna i sirova.
Dječja tijela su predmet spolnog iskorištavanja, trgovine ljudima, prisilnih maloljetničkih brakova i ostalih društvenih devijacija. Na Zapadu, sinonimu za razvijeniji svijet, drugačije je. U prvih pet godina važno je razviti i potencirati dječji kognitivni potencijal, ponuditi im holistički odgoj, naučiti ih minimalno jedan strani jezik, učiniti ih informatički pismenima. Potrebno im je usaditi i norme društvenog ponašanja, elementarni bonton, a, također, prilagoditi ih zahtjevima tržišta, usmjeravajući kako odgoj tako i obrazovanje prema tom cilju. Ne sporimo makar parcijalnu korist svega navedenoga, ali nam se, imajući pred očima aktualne slike djece iz Gaze, sve čini tako nepravednim i uvredljivim, a posebno nejednakost koju djeca diljem svijeta doživljavaju, samo iz razloga što su se rodila na različitim dijelovima zemlje.
Uvreda čovječanstvu
Porazne su to činjenice koje, kako će napisati Albert Camus, nikada neće prestati biti uvreda čovječanstvu. Reći će francuski autor kako će “djeca i dalje nepravedno umirati čak i u savršenom društvu”, a čovjek “čak i svojim najvećim naporom može samo aritmetički umanjiti patnje svijeta”. Naš svijet ne da ne umanjuje, nego potencirajući i orkestrirajući sukobe uvećava patnje svijeta. Kada sukob eskalira, onda sve one realnosti poput humanitarnog i ljudskih prava naprosto ne postoje. Međunarodne institucije, poput Vijeća sigurnosti UN-a, nisu u stanju donijeti čak niti rezoluciju koja bi makar sugerirala prekid vatre, humanitarnu pauzu ili nešto slično. Kako nakon toga vjerovati tim institucijama?
U moru analiza događaja koji su uslijedili nakon Hamasovog terorističkog akta, koji je i sam bio usmjeren protiv djece, refleksija bivšeg britanskog premijera Gordona Browna u autorskom članku za The Guardian nam se čini nešto drugačija, ozbiljna ali s ljudskim licem. On konstatira ono što je manje-više svima poznato: kako naš svijet ne posjeduje adekvatne mehanizme za borbu protiv kršenja dječjih prava. Podsjeća nas na epizode iz Izraela i Gaze, Jemena, Sudana, Mijanmara i Ukrajine, u kojima je međunarodna zajednica zakazala ne pokazavši skoro ništa da zaštiti živote najslabijih i najranjivijih, a to su djeca. Ako ne uspijemo stvoriti “sigurne prostore i pobrinuti se da su djeca zaštićena”, piše Brown, kako li ćemo onda biti u stanju zaštititi djecu u ratovima koji se vode, a nisu u žiži javnosti. Sve vjerske tradicije slažu se o potrebi zaštite dječjeg života, sve civilizacijske tekovine su također na tom fonu, međunarodno humanitarno pravo i teorijski i praktično predlaže mjere, ali sve je to bolno nedovoljno i baca sjenu na čitavo stoljeće kojega smo dio. Inače, Gordon Brown i njegova supruga su izgubili kćerkicu Jennifer Jane, koja je preminula samo sedam dana nakon rođenja, uslijed komplikacija uzrokovanih prijevremenim porodom. Možda zato, dojma smo, iskreno suosjeća s dječjom patnjom i predlaže radikalnu promjenu sistema zaštite djece u svakom ratnom vihoru.
No, da se sistem i promijeni, životi djece u svim onim dijelovima svijeta pogođenim ratovima su već nepovratno izgubljeni, a ugled međunarodne zajednice, koji nikada nije bio respektabilan, dodatno je urušen. Čitav konstrukt ljudskih i humanitarnih prava lagano se urušio pred očima svijeta u onom trenutku kada se pokazao potpuno nemoćan da zaštiti živote najmanjih među nama, nevine djece - najtragičnijih žrtava rata.
Bonus video:
