Praznovanje

Ima praznovanja ovakvih i onakvih... Načini praznovanja svojevrsna su slika društva, ali i svakog pojedinca.

Njegoš (u formi praznika) krenuo je kao dan za podsjećanje na velikana i univerzalni duh njegovog djela, a završiće kao dvodnevna prilika za jelo, piće i tzv. aktivni odmor, varijanta - ja odmaram, a tv radi.

Cijela istorija, ljudsko trajanje, moglo bi se ispratiti/ispričati kroz razvoj jedne osebujne filozofije praznovanja a koja na zanimljiv način prikazuje samu prirodu čovjeka.

Očito je da od samog osvita civilizacije, ideja zajednice i javnog morala morala biti simbolički podržana ovom vrstom magijskog rituala, jer što je drugo nego to. Prizivanje predaka, bilo kod lovaca sakupljača ili savremenih društvenih teoretičara, u suštini uvijek jeste - magijskog porijekla.

Drugi važan, ali nimalo magijski momenat je - monopol na praznik. Određivanje i davanje značenja prazniku uvijek je privilegija najveće političke moći. Niko nije tvoj vlasnik više od onoga koji ti određuje kada ćeš da radiš a kada ne.

Crkva je dala jedan slobodan dan nedjeljno - saopštili su zapravo da je Bog to naredio (preko njih, naravno), ali su ljudima natovarili obavezu da baš toga dana, lijepo odjeveni, idu u crkvu. Nikad praznik nije samo praznik, hoću reći.

Iz toga izvedeno praznovanje nedjelovanjem nekada je imalo smisla za poljodjelce ili radnike u rudnicima u vrijeme radnog vremena od šesnaest sati.

A zanimljivo je i sazvučje koje povodom riječi praznik, priziva pojam praznine. Počelo je kao nešto što je prazno od rada, a danas se uglavnom ukazuje kao prazno od smisla. Ova jednačina mogla bi staviti znak jednakosti između smisla i rada, a takva postavka danas djeluje gotovo subverzivno.

Hemingvej je jednu lijepu knjigu posvećenu Parizu (posthumno objavljenu) nazvao “Pokretni praznik”. Sjećam se kako smo bili fascinirani kada smo, tamo negdje osamdesetih, čitali zanimljive knjige putopisca Stevana Pešića, i u knjizi “Katmandu” našli podatak da se neki budistički praznik odvija već četristo godina... “A idu li na posao”, bilo je naše ključno pitanje.

U Turkmenistanu su čitav život oca nacije, Turkmenbašija, pretvorili u državne praznike - kalendar kao ikona, kao tijelo vođe.

Možda je Robinzonu svaki dan bio praznik? A moj prijatelj tvrdi da se čovjek već nakon pedesete treba ponašati kao da je svaki sljedeći dan praznik.

Za Petrarku je bio praznik onaj dan kada je ugledao Lauru. Koliko imate takvih praznika? Jer nema toga napornog dana u koji čovjek ne može smjestiti makar jedno ostrvce ličnog praznika, posjed na koji pravo pristupa imaju samo oni najmiliji i najvažniji.

Mora da nisam tada dobro shvatio... Ova vrsta praznika u svijetu mogla bi se nazvati “aktivnim” praznikom - nije neradni dan, ali se u školama i javnom prostoru obilježava raznim programima i formama podsjećanja na ono što je za jednu zajednicu važno. To i jeste smisao obilježavanja. Prizvati se, uvijek iznova, i Dantea, i Servantesa i Getea i Puškina i Šekspira... i Njegoša. Na taj način bavite se sopstvenom suštinom - jer gdje je suština ljudskog ako ne u najvećoj književnosti - kazana, mišljena, propitivana.

Njegošev dan će izgleda funkcionisati kao zamjena za nekadašnji omiljeni praznik - Dan Republike, proslavljan 29. novembra. Takav položaj u kalendaru učinio je taj praznik iznimno popularnim kod ondašnjeg jugoslovenskog građanstva. Mjesec i par dana prije Nove godine bila je to neka vrsta generalne probe za novogodišnje praznovanje. Prilika za gozbu... I rodoljubive pjesme na televiziji.

Na koncu, eto, Crnogorci su i od Njegoša uspjeli da naprave razlog za krkanluk i malo ljenstvovanja.

Zato, pazi kako praznuješ. Njegoš te gleda...