Kao i drugi velikani, Njegoš pobuđuje i idolopoklonstvo i poricanje. Ove krajnosti potvrda su statusa koji ima kao jedna od najznačajnijih ličnosti u našoj povijesti i kulturi.
Svijetu stiješnjenom odasvud dao je književno uobličenje na osnovu kojeg su ga mogli razumjeti i prihvatiti drugi. To postignuće je produžetak čuda kakvo je donošenje štamparije u crnogorska brda tri i po vijeka ranije.
Njegova misao katkad djeluje kao otrgnuta od vremena, pa i od samog tvorca. Kao u Jejtsovom Drugom dolasku, “kružeć i kružeć u sve širem luku/soko ne čuje više sokolara”. Tako vrh Lovćena nije samo mjesto uzdizanja, nego i osame.
Čini mi se da o Njegošu preovladavaju neka opšta saznanja, određena uobičajenim načinom na koji ga pamte ili zaboravljaju Crnogorci. Odnosno, kazano u eliotovskom ključu, Njegoš je ono što znamo o njemu. Uz opasku da ne postoji jedan Njegoš: sa svakim novi čitaocem i novom generacijom, otkriva se i njegovo drugo lice. Katkad mi se čini da bi potraga za njim ličila na istraživanje poput onog u Velsovom ”Građaninu Kejnu”.
Po svemu što znamo, bio je modernist i progresist. Otuda je pogrešno pozivati se na “njegoševsku Crnu Goru” ako se ona zamišlja kao anahrono društvo nespremno da se mijenja, podređeno ulozi koju su mu namijenili drugi. U jednom pismu, vapijući za samostalnošću i preuzimanjem sudbine u svoje ruke, Njegoš se, tako, žali da je odveć dugo “rob petrogradskih ćudi”. Suprotno od toga, sanjao je zemlju koja pripada evropskom kulturnom krugu, i čiji će narod, kako je to formulisao onaj kojeg je odabrao za nasljednika, “u civilizaciji brzo napredovati”.
Njegoš je, treba i to reći, bio isključivo odan Crnoj Gori. I ideji slobode, kao biti egzistencije čovjeka i zajednice kojoj pripada. Na onaj način na koji će Kami definisati slobodu kao šansu da budemo bolji.
Vidjeli smo da u rukama loših čitalaca i stihovi mogu biti ubojiti. To su oni koji stihove uzimaju kao parole, izvan konteksta i duha vremena. Sa druge strane, nijesu od pomoći ni tumači koji o njegovom djelu pišu bez strasti, u predvidljivim obrascima i frazeologiji. Jer za tumačenje literature nije dovoljno poznavati teoriju i pojmove već imati i dara. Jednom mi se učinilo da ne bi bilo loše da Njegoša na neki period zaborave i ostave u koricama. Danas djeluje začuđujuće, ali Šekspir je u XIX vijeku bio gotovo zaboravljen, igrale su se mahom melodramske prerade njegovih komada (na primjer Romeo i Julija sa srećnim krajem). No, već je XX vijek Šekspira vratio na scenu kao jednog od najvećih dramatičara, uz samo još rijetka osporavanja, makar ona dolazila i od samog Tolstoja.
Umjesto dosjetke da nam ne treba druga knjiga do one koju je on napisao, treba čitati i Njegoša i dobre knjige napisane o njemu.
I na kraju, kakav bi to osvrt bio kada bih propustio da prihvatim našu omiljenu igru šta bi Njegoš pomislio ili učinio danas. Siguran sam da bi ispunio jednu svoju želju i otputovao za Ameriku. Ne znam samo da li bi, u Crnu Goru kakva je danas, poželio da se vrati.
Bonus video:
