Godina je 1978. ili 1979... Već danima, na svakom koraku, svi pričaju o pozorišnoj predstavi Marko Kraljević Superstar. Nije tada bilo neobično da Dom omladine ima gledaniju predstavu od CNP.
Rođaka iz Kikinde, tada studentkinja u Titogradu, Slavica Pajović odvela je mene i godinu dana mlađeg brata na predstavu koja se prepričavala. Doživljaj za pamćenje. Mala sala Doma omladine. Nezamisliva gužva, izgledalo mi je da ljudi sjede jedni na drugima.
Onda je uslijedilo dva sata sjajne zabave. I za dječake od 12-13 i za one starije, bilo je to veselje igre koje je moćnom gravitacijom privlačilo svu pažnju i sve emocije u sali.
Demistifikovanje epskog junaka počiva i na tome što su klasični epski atributi izdvojeni u dva spektakularna scenska lika - ravnopravno sa naslovnim junakom djeluju i Markovi Šarac i Buzdovan. Nevjerovatna energija, duhovit tekst koji se stalno mijenjao, pa je svaka sljedeća predstava bila i bolja i malo duža. Talasi smijeha su stizali jedan drugi, niste mogli da prestanete da reagujete. Tkivo narodne poezije, epskog svijeta, pred vama puca, ukazuje se kao fikcija, kao smiješna kontrukcija i ništa više.
Tada sam prvi put na sceni vidio Žarka Lauševića. I Mimu Karadžića, Marka Baćovića, Stelu Ćetković... Mima je bio Buzdovan, a Žarko - Šarac.
Posebna priča su bili songovi mladog nikšićkog kantautora Miladina Šobića. U prvom redu sjede neke od najljepših mladih Titograđanki toga vremena. Volio bih da današnje djevojke mogu vidjeti ne kako su izgledale već kako su zračile neke od tadašnjih Titograđanki. Među njima je i dugokosa B. Š., a meni se čini da Šobić završnicu svakog songa otpjeva upravo njoj u oči...
Ta legendarna predstava mladog Sloba Milatovića (koja je od njega napravila rediteljsku zvijezdu na nivou SFRJ) bila je između ostalog i vrlo zabavna dekonstrukcija epskog svjetonazora, upravo ono što je trebalo Crnoj Gori tih godina. (Da je bilo malo više takvih predstava i takve priče, moguće da bi devedesete bile manje krvave.)
Duh Dodesta je posebna priča, i, koliko god pričana, čini mi se i neispričana. Naime, svaki novi pogled na to vrijeme i ljude, otkrije nešto novo, nešto zaboravljeno a što, izvjesno ne treba prepustiti zaboravu. Ljudi poput Sloba i Džonija okupljali su entuzijaste koji su stvar pokretali sa mrtve tačke, a današnjem čitaocu teško je i zamisliti tu ustajalost, duhovnu čamotinju duboke socijalističke provincije. Gdje je samo i presudno važno - ne talasati. A sve ostalo završava - neki komitet.
Nekih pet-šest godina kasnije gledaću istu predstavu (sa Aleksandrom Berčekom kao Markom) u velikoj Sali Doma omladine. Tada je već bila jugoslovenski scenski hit, producentski raskošnija, ali u mom sjećanju nije dosegla magiju one predstave iz Male sale.
Tokom osamdesetih godina Laušević je izrastao u jednog od najboljih i vjerovatno najpopularnijeg jugoslovenskog glumca svoje generacije. Jedan kritičar (R. Munitić) tada je napisao da bi od svih jugoslovenskih glumaca samo Laušević imao karijeru i u klasičnom Holivudu.
Sve to je bio njegov svijet, svijet u kojem je on bio tako prirodno omiljeni heroj, glavni junak.
A onda je došlo vrijeme za koje niko nije bio pripremljen. Osim primitivaca i mračnjaka svih vrsta. Epsko vrijeme, bez odmaka.
Žarko je uradio neoprostivo. Zaključao je čitav svoj život u jednu noć, u jednu (nedopustivu) reakciju, u pogrešno odabranu repliku... Dozvolio je da oživi ono epsko čudovište kojem se nekada tako razorno sprdao.
Njegovo pisanje - a vjerujem da je pisanje imalo i terapeutsku dimenziju - bilo je način da sebi pokuša objasniti ono što ni sam nikada nije razumio do kraja.
Ovo što ste posljednjih godina gledali u tv serijama ili filmovima, tek je sjenka, ostatak glumca čudesne energije i harizme. Moje maglovito prisjećanje na jednu predstavu u Maloj Sali Doma omladine samo je forma oproštaja od najtalentovanijeg crnogorskog i jugoslovenskog glumca.
Bonus video:
