Najnoviji porast inflacije u svijetu forsira političke promjene, podsjećajući nas na to koliko je ovaj stari ekonomski problem efikasan u rušenju vlada. U demokratskim zemljama izborni rezultati često zavise od fluktuacija cijena. Uticaj ovih fluktuacija na autoritarne zemlje nije ništa manje izražen, jer inflacija podriva neizrečeni društveni ugovor na kome se baziraju ovlašćenja vlasti.
U Argentini je izbor predsjednika Havijera Mileja, radikalnog anarho-kapitaliste (kako sebe naziva), očigledno bio direktna posljedica neuspjeha odlazećeg peronističkog režima da se nosi sa inflacijom, koja je dostigla 143% godišnje. Milejevo najvažnije obećanje u kampanji je da će vratiti stabilnost cijena tako što će ugasiti centralnu banku i zamijeniti argentinski pezos američkim dolarom.
Napuštanje monetarne autonomije je nesumnjivo hrabar i rizičan eksperiment koji će u velikoj mjeri ograničiti djelovanje vlade. Ali upravo to i jeste njegovo značenje. Dosadašnja vlast je pokušala da uradi previše i nije uspjela, pa su birači odlučili da je svaka alternativa bolja od nastavka prethodne pogrešne politike.
Situacija u Rusiji, ako se poredi na prvi pogled, izgleda iznenađujuće stabilna. Inflacija u ovoj zemlji na godišnjem nivou je nedavno porasla sa 6% na 7%, iako su prošle godine čak i SAD i eurozona neko vrijeme bile na ivici dvocifrene vrijednosti. Međutim, SAD, eurozona i Velika Britanija uspjele su da potisnu inflaciju ispod 5%, dok se Rusija kreće u suprotnom smjeru.
U 2022. godini, odmah nakon invazije na Ukrajinu, ruska inflacija je takođe naglo skočila (isto se dogodilo 2014. nakon zauzimanja teritorija na Krimu i istočnoj Ukrajini). Zatim je, počevši od aprila 2022, stopa inflacije padala čitavu godinu i čak je izgledalo da će se smiriti na respektabilnih 2,5%. Međutim, ispostavilo se da je sva ta stabilnost bila iluzija. Ovog ljeta inflacija se vratila (odmah poslije nedovršenog puča lidera “Vagner grupe” Jevgenija Prigožina) i sada je postala glavni neposredni rizik za ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegov ratni režim.
Gradska vlast Moskve otvoreno govori u vezi sa tim, a čak je i sam Putin, koji obično izbjegava da prizna slabosti, nedavno govorio o inflaciji i prijetnji koju ona predstavlja za ruske porodice. Ruska centralna banka bila je prinuđena da podigne eskontnu stopu na 15%, što je skoro tri puta više od trenutne stope federalnih fondova u Sjedinjenim Državama.
Putin je vjerovatno dobro zna da je nezadovoljstvo cijenama često prvi znak da autoritarni režim gubi društvenu podršku. Obični građani ne mogu otvoreno da se žale na vlast (inače će biti uhapšeni ili strogo kažnjeni), ali mogu i gunđaju oko cijena, posebno u situaciji kada je inflacija direktna posljedica povećane državne potrošnje na rat. Ovaj problem nije nastao samo zbog povećane vojne potrošnje i ograničenja u snabdijevanju, koja su rezultat sankcija, već i zato što Kremlj pokušava da kupi javnu podršku. Na primjer, sada vojnici primaju 2,5 puta više od prosječne plate u zemlji, a ako poginu na frontu, njihovim porodicama se isplaćuje velikodušna odšteta - pet miliona rubalja (57.000 dolara).
Znaci inflacije su svuda. Odlazak iz zemlje 800-900 hiljada mladih ljudi koji nisu htjeli da rizikuju regrutaciju i mobilizaciju doveo je do naglog pogoršanja situacije na tržištu rada u Rusiji. Pošto nema dovoljno radnika sa potrebnim vještinama, poslodavci su prinuđeni da ponude mnogo veće plate kako bi privukli radnike. Ovaj pristup može pomoći neko vrijeme, ali vrlo brzo će ljudi početi da primjećuju da i dalje ne mogu da kupe ono što im treba ili što žele od svojih povećanih plata.
I ovdje nas istorija uči moćnoj lekciji. Pokazalo se da je inflacija bila centralna sila koja je prekinula društveni ugovor između carske autokratije i ruskog naroda 1910-ih. Tokom Prvog svjetskog rata, Ruska imperija nije bila u stanju da izbalansira svoj budžet, pa je pribjegla štampanju. U predratnim godinama Rusija je bila glavni izvoznik žita, pa su ruski seljaci u početku mogli da prodaju svoje viškove žita vojnim kupcima, koji su bili spremni da plate višu cijenu. Međutim, do kraja 1916. inflacija se ubrzala, a seljaci su primijetili da za papirne rublje više ne mogu mnogo da kupe. Umjesto da nastave da prodaju žito, počeli su njime da hrane svoju stoku.
Važno je napomenuti da je papirni novac tog vremena bio direktno povezan sa carskom dinastijom: Petar Veliki je prikazan na novčanici od 500 rubalja, a Katarina Velika na novčanici od 100. Odjednom ove velike istorijske ličnosti više nisu izgledale sjajno. Novčanice sa njihovim portretima izgubile su svaku vrijednost, a seljaci su odbijali da ih prime za plaćanje. Zalihe žitarica su nestale, a nestašica hrane koja je uslijedila u gradovima je izazvala nemire koji su kulminirali dvostrukom revolucijom 1917. Vojnici su prestali da se bore jer više nisu mogli ništa da kupe od svojih plata. Najradije su se vraćali kućama u svoja sela, gdje su mogli bar nešto da jedu.
Kada su došli na vlast, boljševici su morali da urade nešto radikalno da bi povratili stabilnost cijena, pa su se uhvatili za ideju da eksplicitno pominju zlato u nazivu nove valute, „červonec“ (to jest zlatna moneta). Čak su iskovali nekoliko zlatnika.
Može se uočiti nevjerovatan nivo kontinuiteta u ruskoj monetarnoj istoriji. Na sadašnjoj novčanici od 500 rubalja iz 1997. godine ponovo je prikazan Petar Veliki (ovaj put u vidu spomenika u luci Arhangelsk). I ova novčanica može da očekuje da će neslavno proći.
Ljudi počinju otvoreno da zamjeraju vlastima kada prekrše svoja obećanja, a novac je jedno od najstarijih obećanja. Ruske monetarne mahinacije danas su se pokazale kao jedan od najopipljivijih znakova nesposobnosti sistema da ispuni svoja obećanja. Takav sistem će na kraju biti zamijenjen jer nije opravdao povjerenje ljudi.
Autor je profesor istorije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
