Na pragu smo dugo očekivane rehabilitacije reformskog programa na putu učlanjivanja Crne Gore u Evropsku uniju. Paralelno sa istaknutim, ima se utisak da zvaničnici iz oblasti crnogorske agrarne privrede ne vide višedecenijske probleme u ovoj privrednoj grani ili ih vide kako bi željeli, a ne onako kako oni stvarno izgledaju? Može li se neko ozbiljan nadati uspjehu na odabranom putu, pri sadašnjem stanju stvari i nužnosti korjenitih reformskih promjena u privrednoj oblasti o kojoj je riječ, teško je povjerovati? Jedino se izvjesno zna da je ćutanje loša strategija!
Poznajem dosta dobronamjernih ljudi koji tvrde, da odgovorna lica u crnogrskoj agrarnoj privredi prosto ne vide udes ove privredne grane koji decenijama hara crnogorskim agrarnim prostorom.
Naspram glasnih tvrdnji, da smo ozbiljno zakoračili na putu ka razvijenoj Evropi, kod pomenutih ljudi živi bojazan da je na sceni čisto zadovoljavanje f o r m e bez sadržaja i supstance.
I pored nedovršenih početnih rezultata (oblasti vinogradarstva i vinarstva, proizvodnja meda, piva, maslinovog ulja i mesnih prerađevina), stoji ocjena analitičara da u ovoj privrednoj oblasti u proteklom tranzicionom periodu, Crna Gora i njen narod nijesu dobili ono što su realno očekivali?!
Argumenti za ovakvu tvrdnju vidljivi su kako u pogledu stepena korišćenja prirodnih resursa koji stoje na raspolaganju Crnoj Gori (6 odsto), tako i u pogledu mjesta i mjerila kojima se u svijetu određuje stepen razvijenosti poljoprivrede i ruralne privrede u jednoj državi. Kada je u pitanju ova rang pozicija, Crna Gora je na predposljednjem ili posljednjem mjestu na rang listi razvijenih zemalja Evrope.
Kako premostiti duboki jaz između stanja u ovoj privrednoj grani na jednoj strani, i visoke zavisnosti Crne Gore od uvoza hrane na drugoj (vrijednosno izraženo preko 600 miliona eura na godišnjem nivou) niko i ne pokušava da razmisli i ponudi rješenja koja bi mirisala na izlaz iz postojećeg stanja?!
Realistični analitičari dešavanja u oblasti o kojoj je riječ rješenje istaknutog problema (dugoročno posmatrano) vide u tome da Crna Gora može 70 odsto domaćih potreba u ishrani stanovništva i turista riješiti iz sopstvene produkcije, a preostalih 30 odsto izvozom-uvozom nedostajućih količina hrane sa vanjskog tržišta, čime bi se višedecenijski debalans u ovoj privrednoj grani u cjelosti rješio, i država oslobodila finansiskog tereta koji decenijama trpi.
O ovakvim ili sličnim ciljevima i preduslovima za njihovo ostvarivanje niko od odgovornih ni da kaže početno slovo u azbuci?
Na drugoj strani agrarno i ekonomski razvijene zemlje Evrope (koje snadbijevaju hranom značajan dio svjetskog stanovništva) više decenija upražnjavaju s t r a t e g i j u u ovoj oblasti privređivanja, koja podrazumijeva proizvodnju zdravstveno bezbijedne hrane - i ostvaruju enormno visoke stokove hrane koji stižu širom svjetskih meridijana.
Nije zgoreg podsjetiti da je Crna Gora krajem 1992. godine posjedovala rješenje koje je tada imalo ishodište na tadašnjim saznanjima i praksi agrarno razvijenih zemalja Evrope, koje je Skupština Crne Gore u to vrijeme konsenzusom usvojila. Međutim, ne lezi vraže, nedugo potom tadašnja agrarna vlast je na svoju ruku odbacila usvojeno skupštinsko (strateško) rješenje, uvođenjem sistema "bez sistema" i centralističkog upravljanja agrarnom produkcijom, što se pokazalo katastrofalnim. I danas smo tu gdje jesmo!
Nezaobilazno je podsjetiti da ta ista Evropa sada mijenja ranije strateško opredjeljenje o m a s o v n o j proizvodnji hrane, i orijentiše se na ekskluzivnu i visoko kvalitetnu proizvodnju hrane (na malim i srednim gazdinstvima - farmama) nastojeći ne samo da zadrži postojeću, već da ovim manevrom ojača svoju poziciju na svjetskom tržištu.
Na trećoj strani, klimatsko - temperaturne promjene ozbiljno ugrožavju ovu oblast privređivanja (najranjivija privredna grana na ove promjene), zbog čega su agrarno razvijene zemlje zapada davno definisale državne programe suprotstavljanja naletu ove pošasti i ti su programi u poodmakloj fazi realizacije; čak je njihova nauka kreirala alternativno rješenje tradicionalnoj ishrani ljudi u vanrednim uslovima, dok kod nas niko da pokuša da otvori ozbiljan dijalog na ovu temu, a kamoli definiše program i aktere njegovog sprovođenja?
I konačno, EU je objavila projekat finansijske podrške zemljama zapadnog Balkana težak šest milijardi eura za narednih pet godina. U crnogorskom političkom miljeu se govori da bi Crna Gora mogla (ukoliko bude imala Program i gotove projekte) da povuče za svoje razvojne potrebe oko 420 miliona eura.
Naspram istaknutog, posljednjih godina Crna Gora ima velike probleme kako da utroši bespovratna sredstva inostranih donatora i kreditora (Abu Dabi fond, i Ippa II program), jer se dešavaju nevjerovatne stvari - nema projekata, ili bolje, zainteresovanih investitora? Ovim je država dovedena u delikatnu situaciju što da uradi sa neutrošenim sredstvima? Nije poznato da se u praksi desio ovakav slučaj u bilo kojoj državi Evrope?
Što očekivati u ovakvoj situaciji od najavljenog petogodišnjeg Evroskog programa u Crnoj Gori malo je kome jasno?!
A kriterijumi za korišćenje najavljenih evropskih donacija Balkanu u odnosu na ranije vrijeme, više su nego rigidno jasni. Nema više mogućnosti da se kao ranije odluke i utrošak sredstva razvlače godinama i da im se ne zna kraj, a još manje mogućnost, da se sredstva ulažu a da se ne zna njihov ekonomski efekat?
Davno je prošlo vrijeme kada se Crna Gora morala pogledati u ogledalu u oblasti o kojoj je riječ, i spoznati da se vrijeme iz temelja promijenilo te da "uspavana crnogorska ljepotica" treba da se probudi iz dugogodišnjeg sna, i prepozna sebe i vrijeme u kojem živimo?!
Autor agrarni ekonomista i specijalista za poljoprivrednu i ruralnu politiku
Bonus video:
