Povratak u Pirot

Ovog vikenda sam osjetio da je vrijeme da pođemo u Pirot. Od Leskovca je vožnja skraćena izgradnjom auto-puta. U subotnje jutro skoro nikoga nema na tom pravcu. Uzalud sam krivio vrat kroz prozor automobila - nigdje one Sićevačke klisure koju pamtim kao veličanstvenu ali i prijeteću kulisu puta iza Niša sve tamo do Bele Palanke. Saobraćajni napredak je klisuru premjestio nepovratno u moje uspomene.

I već poslije jednog sata i petnaest minuta vožnje ulazimo u Pirot. Pitam se da li ću sada, u decembru, pronaći onu varoš koju sam zavolio jednog proljeća.

Samo što smo se smjestili naspram gimnazijske zgrade - stanodavac Saša nam je dao nekoliko savjeta o boravku u gradu - izlazimo na glavnu ulicu. Naravno, prije pola vijeka, kada je moja saputnica ovamo dolazila na raspust sa majkom Piroćankom, to je bila Titova. Sada se ulica zove Srpskih vladara.

Uporedim li stanje trotoara i samih ulica u ovoj varoši sa stanjem u drugim srpskim gradovima na jugu, primjećujem da je manje začepljenih odvoda, rupa, automobila koji zaprečuju prolaz. Čini mi se da su okućnice zgrada i bašte uređenije.

Već sam na glavnom trgu ispred nekadašnjeg hotela Pirot, koji se posle privatizacije, naravno, drugačije zove. Pogled mi privlači jedna skulptura.

Na kamenu ispred skulpture piše: „Žena i muzika“. Godina 1975. Skulptor je Francuz Dominik Labovi. Lijep naziv za skulpturu. Umjetniku iz Strazbura je danas 75 godina, a ovu pirotsku skulpturu stvorio je kada mu je bilo dvadeset i sedam. Ima lijepu međunarodnu karijeru iza sebe. Na obali Sene u Parizu njegova je skulptura Horizons Suspendus na keju postala identitetna tačka u 19. arondismanu. Sada mislima premjeravam taj umjetnički luk od Nišave do Sene. Vrijeme je da obiđemo jedno važno mjesto. Crkva rođenja Hristovog, koju zovu i Stara crkva, nastala je 1834. Kao i sve crkve pod osmanskom vlašću nije smjela visinom da nadmaši džamije, pa je ukopana u zemlju - u nju se silazi niz nekoliko stepenika. Meni je crkva važna jer je u njoj davnih šezdesetih krštena moja saputnica. Na taj način se Pirot odavno uselio i u moju životnu priču.

Odmah iza crkve je kafić Kutak. Prošli put smo sjedjeli u lijepoj bašti, ovaj put kafu pijemo unutra. Obradujem se svakom ovakvom mjestu koje je preživjelo pandemije i krize. To vraća vjeru u sposobnost lijepih stvari da traju.

Opet pijaca

Ne dvoumimo se - sljedeća destinacija je pirotska pijaca. Prelazimo Nišavu preko Golemog mosta, dolazimo do česme iza koje se u obliku trougla pruža jedna od najzimljivijih pijaca u Srbiji. Odlučili smo da potražimo ono što je pirotski brend - peglanu kobasicu. Na internetu je označena radnja na broju 29. To je prodavnica pirotehničke robe. Čekamo strpljivo da neki momak izabere petarde i onda pitamo prodavačicu - da nije neka greška, ova radnja je označena kao mjesto gdje se mogu nabaviti prave peglane kobasice. Prodavačica odgovara sa osmijehom da „peglanu“ pravi njen otac, ali da ove sezone još nije ispeglana. Biće za desetak dana. To je Srbija - u istoj radnji možeš da kupiš kilo petardi i kilo kobasica.

Muvamo se među tezgama, ulazimo u radnje sa pirotskim kačkavaljem. Marketinški nadaren prodavac paprika stavlja svoj vijenac oko vrata. To izgleda djeluje, jer pazarimo baš na njegovoj tezgi.

Kod Malog Riste

U ovom kraju je i jedna pirotska kuća koju skoro svaki ljubitelj domaćih filmova poznaje, a da nije ni kročio u Pirot. Riječ je o Muzeju Ponišavlja. Kapije muzeja su zatvorene. Taman pomislimo da smo loše sreće, kad iz obližnje kafane „Ladna voda“ - ime je dobila po česmi ispred nje - izađe grupa muškaraca. Jedan od njih izvadi ključ iz džepa i pusti ljude kroz kapiju. On nije kustos, Muzej ne radi subotom popodne, ali ni nedjeljom. Moraćemo se zadovoljiti divljenjem spolja.

Zapravo se nalazim pred kućom bogatog pirotskog trgovca Hriste Jovanovića. Kažu da je građena dvije godine i završena aprila 1848. godine. Gazda je bio nizak rastom, pa su ga zvali Mali Rista.

Čovjek koji nas je uveo u dvorište prepričava anegdotu prema kojoj je Rista uvodio i Turke i hrišćane u sobu na spratu sa niskim vratima, pa su mu se svi na ulasku klanjali. Balkanski orijentalni stil ovdje je ovaploćen na raskošan način. U kući je sniman film „Zona Zamfirova“, a dobar broj scena iz „Ivkove slave“ - u dvorištu. To je Muzeju Ponišavlja donijelo najbolju moguću reklamu, a obližnjoj kafani status kultnog okupljališta filmadžija.

Žao mi je što ni ovaj put nećemo izbliza vidjeti duboreze na dolapima, pirotske ćilime, što nećemo poći na sprat krckavim drvenim stepenicama. Imamo razlog da se ovamo prvom prilikom vratimo. Čovjek zaključava kapiju za nama, opet smo u 21. vijeku.

Pirotski boemi

Poslije ovakve avanture vrijeme je da odemo na piće. Unaprijed sam označio kafanu Boem kao mjesto vrijedno zaustavljanja. A ona je na drugoj obali. Opet pješačimo sve dok ne stignemo do neuglednog ulaza usred oronulog tržnog centra. U kafanu se ulazi kroz špalir stolova za kojima za trenutak prestaje razgovor da se osmotre pridošlice. Ako čovjek umije da otrese sa sebe tuđe pripite poglede, biće nagrađen mirnim stolom u drugoj prostoriji.

Dogovaramo se sa konobarom oko pića - na karti mi se ništa ne sviđa. Na kraju se ispostavi da imaju odličnu rakiju koja nije na karti. Uz to ovčiji kačkavalj i tanko rezana peglana kobasica. Kafana je i čuveni proizvođač ove kobasice koju pakuje u „Boemske potkovice“.

Za one koji nikada nisu probali „peglanu“ valja reći da ona postoji u niz varijanti. Više vrsta mesa - goveđe, ovčije, kozje, pa i magareće i konjsko, ali nikada svinjsko - posebnim se postupkom isjeckaju i pomiješaju, u smjesu se doda i nešto ljute paprike. Meso se zaista pegla flašama i suši isključivo na vjetru. Istiskivanje vlage peglanjem i vjetrovi Stare planine učine svoje. Ono što dođe na tanjir ima jedinstven ukus. Nepce se raduje neobičnoj harmoniji.

Grijeh je staviti u usta bilo šta drugo uz „peglanu“. Njen miris dominira nozdrvama i nakon što je ukus zaliven domaćom rakijom ili dobrim pirotskim bijelim vinom. A onda slijedi ukus ovčijeg kačkavalja - jednako jedinstven kao i ukus peglane kobasice. To što se drobi na jeziku ravno je najboljim svjetskim sirevima. Možda je i bolje.

Lažna vijest prije mnogo vjekova

Poslije kafane laganim hodom polazimo ka pirotskoj srednjovjekovnoj tvrđavi. Izgrađena je za vrijeme vladavine kneza Lazara, dakle prije Kosovskog boja. U ratovima sa Turcima prelazila je iz ruke u ruku, da bi konačno postala osmansko utvrđenje nakon pada Srpske despotovine.

Penjemo se do Gornjeg grada i bacamo pogled na Pirot. Tvrđava je sada lijepo uređena. Mada je zvanično zovu Kale, u narodu je poznata kao Momčilov grad. Vojvoda Momčilo je zapravo bio ljuti bugarski hajduk iz Rodopa, koji je za vrijeme vizantijskog građanskog rata u 14. vijeku više puta mijenjao strane, potom je prebjegao caru Dušanu. Nije čudo što je ostavio trag u folkloru Bugara i Srba. Mada nije istorijski utvrđeno da je on podigao pirotsku tvrđavu, neki izvori govore o tome da je u Pirotu po Dušanovom nalogu sačinio vojsku od 2000 Bugara i Srba.

Srpska narodna pjesma „Ženidba kralja Vukašina“ Momčilu daruje mučeničku smrt - on je žrtva preljubničke izdaje. Narodna epika ga pamti kao velikog junaka: „U Momčila sablja sa očima; ne boji se nikoga do Boga“. Pjesma Momčilov grad smješta na Durmitor, tamo Vukašin šalje pismo Momčilovoj ljubi - Pirlitoru prema Durmitoru. A to je nadomak Žabljaka. Dodamo li svemu ovome da se u rodopskoj oblasti u Bugarskoj jedan gard - većinski naseljen Turcima - zove Momčilgrad, onda je zbrka potpuna. Najnovija arheološka istraživanja pokazuju da je pirotska tvrđava izgrađena drugom polovinom 14. vijeka, a Momčilo je poginuo 1345. Ali ko mari za to?

Jabučilo zapaljenih krila

Silazeći niz kamene stepenice u podnožje tvrđave razmišljam o fluidnim granicama između istorijske fantastike, činjenica, pogrešno protumačenih hronika, legendi. Koliko lažnih vijesti putuje nepouzdanim zapisima kroz vrijeme do nas? Ljudima je oduvijek bilo važnije to u šta vjeruju od suvih činjenica.

U podnožju tvrđave stojim pred spomeniku najslavnijem konju srpskih epskih pjesama - Jabučilu. Narodna pjesma mu je namijenila žalosnu sudbinu. Krilatom konju je nevjerna Momčilova ljuba Vidosava spalila krila.

Pokušavam da povežem zanimljiv spomenik sa Jabučilom iz moje mašte. Kao dječak sam ga zamišljao drugačije. Ali izlomljenost spomeničkog artefakta koji je gradu Pirotu poklonio Zoran Mojsilov, odgovara unutrašnjoj slomljenosti Jabučila, koji uzalud pokušava da poleti: „Gospodaru, vojvoda Momčilo, nit’ me kuni niti me nagoni, danas tebi polećet ne mogu…“

Dukati i mekike

Poslije odmora u apartmanu polazimo ponovo u šetnju, ovaj put nam je cilj kafana „Dukat“. Mislili smo da možda ne odemo baš u isti restoran kao prošli put. Ali kako bismo inače osjetili protok vremena, kako bismo uporedili nekad i sad? Vrijeme prije pandemije izgleda kao davno minula epoha. „Dukat“ još uvijek svi hvale kao najbolji restoran u gradu. A konkurencija je velika.

Nisam prepoznao enterijer - sjećanja su nepouzdana i fragmentarna - ali nepce je prepoznalo hranu. Neću ulaziti u detalje, ali ko nije probao pljeskavicu od jagnjećeg mesa i - suve punjene paprike, taj ne zna šta je srpski kulinarski vrh.

Mnoge stvari se tokom vremena potroše i pokvare. Ova kafana je postala još bolja.

Prije počinka su mi se glavom vrzmale brojne pirotske slike. Stasiti Momčilo ulazi kod Malog Riste i mora da pogne glavu. Negdje na obroncima Stare planine nečije ruke peglaju kobasice. Na još većoj visini ovce pasu travu koja se pretvara u mlijeko, a mlijeko u sir. Jabučilu rastu krila i on, osedlan ćilimčetom sa pirotskom mustrom, poput drona leti iznad Pirota, duž jedne, pa druge obale, niz čuveni pirotski kej. Ujutru shvatim da sam sve to sanjao.

U Pirotu je za znalce doručak moguć samo u obliku - mekika. Prošetamo preko Golemog mosta do ulaza u pijacu. U bočnoj ulici se otegao red. Kao da je džaba. Radnja se zove „Šmek“.

Ljudi odnose po sedam ili osam mekika u kesi. Moja glad mjeri dužinu komada i procjenjuje je na pola metra. Čekamo i mi u redu. Kiselo tijesto prženo na ulju miriše cijelom ulicom. Žvaćemo mekike na klupi ispred pirotske pijace u to decembarsko nedjeljno jutro i poprilično sam siguran da smo blizu blaženstva.

Zbogom, zeko

Došao je red da se oprostimo od Pirota. Znam da ću ovamo opet doći - možda već krajem januara, na Sajam peglane kobasice. Pošto na uličnoj rasvjeti još uvijek stoje plakate sajma od prije jedanaest mjeseci, pretpostavljam da će ih uskoro zamijeniti. Naiđemo opet kraj parka u kojem su skulpture. Ovaj put mi za oko zapadne kameni zec. Ispod skulpture piše da je nastala 1978. Vajar je bio Francuz Klod Lost, umro je 2010. Jedan likovni kritičar je za njegove radove napisao da su ti oblici, milovani svjetlošću, briljantne himne vajarstvu i životu.

Pažnju mi privlači dodatna informacija urezana u kamen ispod Zeca: „Skulptura je dio umjetničke zbirke fabrike Prvi maj u Pirotu“.

Mlađima to neće ništa značiti. Ali oni koji su rasli u Jugoslaviji znaju da je ova tekstilna fabrika bila možda najbliže ostvarenju socijalističke utopije o fabrici iz radničkih snova. Njena agonija i propast pored konkretnih posljedica imala je i simbolično značenje.

Nema više fabrike, nema ni francuskog vajara. Ostao je Zec, simbol vremena koje nam je uteklo, vremena kada je ova varoš pronalazila način da kod sebe ugosti veliki svijet. I da bude njegov dio.