Klizimo auto-putem, prolazimo Aleksinac, potom izlazimo na "Moravski koridor" koji još ne postoji na satelitskim mapama pošto nije završen. Kod Vrnjačke Banje magla pritiska krajolik. Prestaje auto-put i navigaciona spikerka je zadovoljna, najzad na ekranu više ne lebdimo iznad livada, već se vozimo starim putem prema Kraljevu. Stižemo u varoš po sve gušćem mraku - mada je tek oko pet. Prelazimo most i nalazimo se usred grada.
Sjećam se da smo jednom ovuda prošli kada smo namjerili na Zlatibor, preko Čačka i Užica. Ovaj put skrećemo u samo gradsko jezgro. Uz nešto muke pronalazimo neobilježeni parking hotela Turist. Poslije formalnosti na recepciji, osvježimo se u sobi i silazimo na susret sa domaćinom, poznatim kraljevačkim književnikom Dejanom Aleksićem.
"Povelja" - adresa dobrih knjiga
Dejan nas sprovodi do Narodne biblioteke Stefan Prvovjenčani, gdje je zakazano čitanje trojice autora iz ovogodišnje produkcije Povelje. Prijatno veče u biblioteci neću naširoko opisivati. Tamo sam sreo zaista dobre drugare i vrhunske književnike, Vladimira Martinovskog iz Skoplja i Živorada Nedeljkovića, čovjeka čija mi je poezija jednako bliska kao i njegov miran, nepretenciozan način komunikacije. Neko ko je napisao ove stihove, moj je drug, mada u životu nismo imali puno vremena da se pajtamo:
Ali istrajan budi i piši: kada bih, ako bih,
Jer čežnjom i zebnjom je opervažena poezija,
Vrlina što na trgu i u beskraju povlači granicu.
Ponovo se družim i sa kruševačkim pjesnikom Milanom Vučićevićem, kojeg sam upoznao na Sajmu knjiga u Beogradu. Rijetki su ovakvi susreti u kojima je sve kako valja, zato moramo čuvati sjećanje na njih kao pravu dragocjenost. Poslije književne večeri idemo u principijelno saborno mjesto srpskih pjesnika - u kafanu. Najprije pokušavamo u poznatom restoranu Kralj, ali tamo petkom nema mjesta. Međutim, gazda ove kafane posjeduje još jednu, koja je na desetak minuta hoda i zove se Ženeva.
Šetajući Kraljevom nailazimo i na Sabornu crkvu, koja 2024. navršava tačno 200 godina. S obzirom na ovu starost dobro se drži. Novac za njenu gradnju u Karanovcu, tako se Kraljevo tada zvalo, obezbijedio je knez Miloš. Kaže se da je on zanoćio u varoši u crkvi od drveta, te da je sanjao da se moli u velikoj crkvi. Obećao je Bogu da će zaista izgraditi crkvu, ako uz nebesku pomoć oslobodi Srbiju. Miloš je angažovao tada najbolje neimare - Janja Mihailović i Nikola Đorđević ostaviće svoj graditeljski trag i u Beogradu - Konak kneginje Ljubice ili topčiderski Konak kneza Miloša svjedoče o tome.
Mada ime kafane u koju ulazimo, Ženeva, obećava ponešto uštogljenosti, nije tako. Tradicionalna dobra srpska kuhinja, opuštena atmosfera. Za stolom su i žene pjesnika Verica i Glorija, što druženje čini šarmantnijim i pristojnijim. Počinjemo da se upoznajemo sa kraljevačkim osobenostima. Jedna od njih je čitav niz zanimljivih rakija. Izabrao sam Gružansku nit i nisam pogriješio. Destilerija iz Guberevca, sela na rijeci Gruži, negdje između Kraljeva i Kragujevca, zna šta radi. Meni je jedini kriterijum bilo to što me ime rakije podsjetilo na poznatu pjesmu: Lepe li su, nano, Gružanke devojke, devojke iz Gruže lepe su k'o ruže. Sjetim se i genijalnog Kragujevčanina Dragiše Nedovića, koji je pored ove pjesme stvorio i meni jednu od najdražih sevdalinki: "Stani, stani, Ibar vodo", ali i mnoge pjesme koje se u Srbiji, Bosni i Dalmaciji pjevaju kao narodne. Nazdravim društvu za stolom i Dragišinom duhu koji živi u pjesmama, pustim da me ukus šljive uz mrvicu karamele raskravi. Na sto stiže čudo od đakonija.
Vrijedno je zapamtiti da sam u Ženevi prvi put vidio loptaste Karađorđeve šnicle.
Petak naveče je u Kraljevu očito vrijeme za veselje. U Ženevi bend svira narodnjake, ali muzika dopire i sa još nekoliko usputnih adresa, na putu do hotela. Veselo je i u samom hotelskom restoranu. Ovaj se grad vikendom zabavlja na oprobani, domaći način. Iz ovih krajeva su Lepa Lukić, Novica Negovanović i Tozovac.
Jutro sa tri Aleksića
Jutro u Kraljevu počelo je druženjem sa Dejanom u redakciji Povelje. Časopis je jedan od najuglednijih na srpskom jezičkom području, premašio je 50 godina trajanja, što je u ovdašnjim okolnostima začuđujuća starosna dob u domenu kulture. Osim toga, redakcija se nalazi u kući koja je stara možda i preko 180 godina. Ovo "možda" je neophodno, jer nema tapije koja bi utvrdila tačnu starost građevine. Naspram susjednih zgrada ona je tek kućerak, ali je najstarija stambena građevina u Kraljevu, autentične, folklorne arhitekture balkanskog stila. Za razliku od Gospodar Vasinog konaka, koji je veći i na vidnijem mjestu, Adžića kuću je lako pronaći samo ako znate gdje je. Generacijama su vlasnici kuće bili Novakovići, koji su je i podigli, a onda su je prodali.
Na tabli pred ulazom postoji natpis na slovenačkom. Dejan nam napominje da su pored više od dvije hiljade Kraljevčana u Drugom svjetskom ratu njemački okupatori strijeljali i nekoliko desetina slovenačkih izbjeglica. Veza Kraljeva i Maribora vidna je ne samo na tabli već i na vinovoj lozi koja se uspuzala krovnim gredama - to je poklon Slovenaca koji daje krupne, plave grozdove u Kraljevu.
Dejan nam objašnjava da je u socijalističko doba tu bila smještena Kulturno-prosvjetna zajednica, a da se redakcija Povelje u nju uselila u ovom milenijumu, poslije demokratskih promjena, kada je za Povelju bio nadležan pjesnik Dragan Hamović. Dejan nam je pored niza lijepih izdanja Povelje poklonio i po flašu Gružanske niti, koju proizvodi destilerija Aleksić.
Vlasnik nije Dejanov rođak, ali je jedan od tri Aleksića po kojem ćemo pamtiti ovaj dan. Pored Dejana koji piše za sladokusce, te vlasnika destilerije, koji nam poklanja tečnu poeziju, tu je i čovjek po kojem se zove Adžića kuća, kupio ju je 1922. Zvao se Mihailo Hadži Aleksić.
Na Ibar
Hodamo Kraljevom i divimo se netipičnom, skladnom odnosu Trga srpskih ratnika i ulica koje se sijeku pod pravim uglom. Spomenik srpskim ratnicima palim u ratovima od 1912. do 1918. godine djelo je ruskog arhitekte Romana Verhovskog i od 1932. je simbol grada. Zanimljivo je da je godinu ranije isti arhitekta podigao skoro identičan Spomenik srpskim braniteljima Beograda na beogradskom Novom groblju.
Po ovom prostranom trgu te izrazito urbanoj matrici još od 1832. Kraljevo se razlikuje od većine gradova u Srbiji. Ali je po nečemu jako sličan ostalim srpskim varošima.
Nabasali smo na trubače koji prate vjenčanje. Dan se nastavlja isto onako radosno, kako je i prethodna noć završena. Pješačka zona je prostrana i cijela varoš odaje utisak mnogo većeg grada, mada je stanovnika po posljednjem popisu šezdesetak hiljada. Hodamo polako pješačkom ulicom Miloša Velikog. U ovakvim trenucima, u prvom susretu sa gradom, gotovo redovno pokušavam da zamislim kakav bi bio moj život na tom mjestu. Ono što mi svojom energijom poručuje Kraljevo - i to bi bio dobar život.
Muzička škola i pozorište svjedoče o tome da nije književnost jedina umjetnost koja se ovdje neguje. Izbijamo na obalu Ibra. Vidimo bazen, i šetalište pored rijeke između dva mosta.
Siđemo niz stepenice do obale i u prolazu radoznalo zavirujemo u kante ribolovaca koji pecaju u brzoj rječnoj vodi. Ibar je ovdje moćna rijeka. Vlatko, koji je već dolazio u Kraljevo, kaže da su ljeti baštice splavova pune, a da se ljudi u rijeci zaista kupaju.
Vraćamo se gore, u grad. Pomislim da ću se ovamo svakako jednom vratiti, u kasno proljeće, da vidim olistale drvorede i rijeku u kojoj se ogleda parče neba.
Tu gdje bješe Rudo Polje
U parku iznad Ibra zaustavljam se pred jednim od spomenika. Na njemu čitam da poprsje predstavlja junaka koji se zove Jovan Kursula. Odrastao je u ovom kraju, a 1813. zadobio je smrtonosne rane u ustaničkom šancu u Deligradu. Pjesme vele da je bio veliki megdandžija.
Pozdravljam u sebi Jovana, pa se pridružim ostalima koji već zamiču ka kraljevačkoj pijaci, da kupe suvenire - kajmak i čvarke. Onda još jednom krenemo centrom, da pozdravimo sve one zgrade kojima nismo posvetili dovoljno pažnje - zgradu Muzeja iz 1873, kuću porodice Novaković iz 1928, kafanu Pariz i bivši Hotel Jugoslaviju.
Razmišljam o tome da su kroz lokalnu košarkašku školi prošla imena poput Divca ili Ljubodraga Simonovića Ducija - nekada najboljeg igrača svijeta, a danas doktora filozofije i žestokog kritičara kapitalizma. Poznajem pisca i akademika Gorana Petrovića, čovjeka izuzetno odnjegovane rečenice, koji je takođe ove gore list. Mogao bih da navedem još niz imena povezanih sa ovom varoši koja su od značaja za svijet koji nas okružuje i jezik kroz koji stvaramo i razumijevamo taj svijet.
Kraljevo se nekada zvalo Rudo Polje. Turski osvajači su to preveli: Karan Ovasi. A domaći živalj čuo kao Karanovac. To ime je zadržano sve do krunisanja Milana Obrenovića u Žiči 1882. Varoš je potom dobila pomalo svečano ime - Kraljevo. Doduše, postojalo je kratko razdoblje između 1949. i 1955. u kojem je po Aleksandru Rankoviću grad nosio ime Rankovićevo. Ono svjedoči o izgradnji pa razgradnji lokalnog kulta ličnosti.
Razvedrilo se. Hvata se prvi sumrak. Ističe mojih 24 sata u Kraljevu. U torbici mi je nova pjesnička zbirka Dejana Aleksića "Odavde se vidi". U pjesmi "Autoportret sa sopstvenom sjenkom" pronalazim i ovo decembarsko predvečerje u pjesnikovom gradu:
Jedina moja senko, pružena preko
Šetališta, s glavom na pragu
Zatvorene radnje za opravku satova,
Imam toliko toga da ti ispričam,
Ali veče lagano dolazi
I vreme je da legneš u mene.
Ostaje da se napomene da je u grbu grada Kraljeva upisano sedam kruna kojima su u Žiči krunisani srpski kraljevi, počev od Stefana Prvovjenčanog. Odlazimo iz varoši prema manastiru. Ali Žiča je posebna priča.
Bonus video:
