Jedino “novo” čemu se ljudi bez ostatka raduju je “nova godina”. Većina novoga nailazi na kudikamo veći otpor. Ljudi strecaju od novoga, nerijetko bilo koje uravnoteženje doživljavaju kao potrebnije od promjene. A, opet, cijelim bićem, čovjek jeste biće promjene. U činu promjene čovjek se ukazuje kao cjelovito biće. Heraklitovski princip je način na koji diše kosmos.
Naši praznici, naše igre i iluzije, brojevi koji potvrđuju iluziju trajanja...
Eh kako je sve to bilo jednostavno u skučenom imaginarijumu ocvalog socijalizma... Prigodne ilustracije predstavljale su novogodišnji praznik kao jednu vrstu smjene - gdje bi se ukazale rugobna starica (u crnom) i lijepa djevojka (u bijelom, dakako); njih dvije su personifikovale odlazeću i novu godinu. Ali kao da se niko nije sjećao da je starica prošle godine, u ovo doba, bila ova mlada ljepotica, te da je samo jedna godina bila dovoljna da se pretvori u ovo što je sada. Čudo je godina.
Zanimljivo, kao da je slična matrica ostala ne samo za kalendarske, već i za političke smjene... Zato su AB pučisti svojevremeno prozvani “mladima i lijepima”. A posljednje rukovodstvo prije njih preko noći je postalo skup “jagnjofuka” i “nenarodnih/odnarođenih vlastodržaca”. A da i “mladi + lijepi” odu kao ružna starica sa nekadašnjih ilustracija za najmlađe nije bila potrebna jedna, već tridesetak godina. Još jedan dokaz o relativnosti vremena? Ili je to priča o nečemu drugom?
I novije smjene imale su dijelom sličan javni odjek. Bojim se da ta vrsta doživljavanja političkih procesa prije svega svjedoči infantilnost jednog društva. Dok su god naše predstave o ozbiljnim stvarima djetinjaste (što i nije loše u nekim umjetnostima, ali je u politici kobno), daleko smo od sređenog i zrelog društva.
Nova godina je uvijek prilika za - svođenje računa. Kakvi su bilansi, lični i zajednički?
Što ćete kraj broja “2023” upisati u lični registar sjećanja? Da li je ova godina pojačala vaše strahove ili vam je donijela neke radosti zbog kojih vrijedi pamtiti.
Možda ćete ovu godinu pamtiti po policijsko-kriminalnom pandemonijumu koji se ukazao nakon objavljivanja komunikacije ovdašnjih policajaca i kriminalaca od formata? (A tu je i najsmješniji tajni agent na svijetu.) Ili ćete je pamtiti po onom osjećaju bijede i poniženja koje građanin osjeti kad vidi kako su stvari zaista funkcionisale? Dok su zlatousti političari (i intelektualna posluga) pričali bajke i plesali sa “historijskim utvarama” (M. Krleža)?
Danas su svi praznici (zar samo blagdani?) uglavnom ispražnjeni od smisla, te se prije svega ukazuju kao okvir za konzumerističku histeriju.
Ali sve su to samo lijepe iluzije kalendara - kad povjerujemo da beskraj može izgledati kao sređen vrt, i da se brojkama može označiti ono što je iznad svih značenja - vrijeme samo.
Naši dani donijeli su mnogo sutonskih tonova, živimo doba kojem tamne boje pripadajaju prirodno kao igračka djetetu. Odasvud stižu pakleni prizori ubijanja i razaranja. Gotovo svakodnevno sjetim se pokojnog Gintera Grasa koji je kazao da je Treći svjetski rat počeo 2014. godine, iako toga (još) nismo svjesni.
I sve je teže makar se nadati da će se stvari promijeniti na bolje. Osim u prazničnim igrokazima za djecu.
Svijet je postao divlje mjesto, vatre je više nego vatrogasaca, palikuća je više nego graditelja. Tada su najvažnija značenja u onome najboljem što smo kao vrsta stvorili - u umjetosti.
Zato, umjesto čestitke za novo ljeto, predložiću vam stihove Vislave Šimborske. Riječ je o pjesmi “Vermer” (prevod Biserka Rajčić).
“Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju/ u naslikanoj tišini i usredsređenosti/ iz dana u dan sipa/ mleko iz bokala u činiju,/ svet ne zaslužuje/ smak sveta.”
Srećno, uprkos svemu!
Bonus video:
