Brinuo je majčinski o crnogorskoj kulturi profesor dr Pavle Mijović, (1914-1996), vrsni istoričar umjetnosti i arheolog; sve više se posvećujući naučnim i kulturnim problemima Crne Gore. Od prve njegove istorijsko-umjetničke knjige “Bokokotorska slikarska škola XVII - XIX vijeka”, koja je štampana 1960. godine, do nove, “Tragom drevnih kultura Crne Gore”, polazilo mu je za rukom da svoja naučna i s njima u vezi kulturna interesovanja, usmjeri na tlo Crne Gore, prebogate svim ostacima civilizacije.
Osnivač i dugogodišnji predsjednik Crnogorskog PEN centra i Matice crnogorske; profesor istorije umjetnosti i dekan Kulturološkog fakulteta na Cetinju. Revolucionar; rođeni Crmničanin, učesnik slavnog Trinaestojulskog ustanka, nosilac Partizanske spomenice 1941.
Reći će mi, već početkom sedamdesetih, dr Pavle Mijović da se u našoj baštini kulture navriježilo mnogo troskota, ne manje štetnog od onog što kao parazitska biljka raste na njivama posijanim žitom.
- Ljudski soj tog troskota u baštinu naše kulture unosi svoj neiživljeni primitivizam, stravičan nagon uništavanja svega onoga čemu sijač nije dorastao u zapanjujuću “hrabrost” da bude u ulozi sveznajućeg i jedinog sudije u svim pitanjima kulturnog stvaranja - kazao mi je prof. dr Pavle Mijović. - Krajnje je vrijeme da se na tu pojavu ukaže. Pri tom želim da naglasim da krivci za počinjena bezumlja nad kulturom nijesu ni za mene, kako je rekao veliki marksistički teoretičar Plehanov, ove ili ne ličnosti, nego njihova izopačena shvatanja, njihova “shvatanja” istorije i kulture. Kao lica za počinjena nedjela, oni su krivci pred zakonom i sudom. No, ne želim da ističem samo “crni flor” za izgubljenim spomenicima kulture, već i da ukažem na zasad rijetke ali tim značajnije, primjere brižnog, humanog i mecenatskog odnosa prema poštovanja vrijednom nasljeđu i stvaranju našeg naroda…
Proročanski je ukazivao na probleme crnogorske kulture. Uvjeren da je u pravu, umio je da iskaže svoje neslaganje. Uoči izlaska iz štampe druge knjige “Istorija Crne Gore”, Redakcija je upala u duboku krizu i dr Pavle Mijović se povukao iz nje.
- U stvari, kriza je otvorena već istog dana kada je imenovana Redakcija, 30. decembra 1961. godine - tvrdi Mijović. - Ondašnje najviše republičko rukovodstvo uvrstilo je u sastav Redakcije, koja je bila okupila najvrsnije istoričare Crne Gore, i dva nestručnjaka, tj. neistoričara. Trebalo je da to po nečijem shvatanju bude garancija da će naučni radnici kojima je bio povjeren tako delikatan i specifičan posao, kao što je spremanje velikog mnogotomnog naučnog djela o prošlosti Crne Gore, “biti na liniji”. U međuvremenu država i partija su se odrekle takve uloge u nauci i umjetnosti, ali se te i druge duboke promjene u našem društvu za ovih proteklih devet godina Redakcije nijesu ni najmanje kosnule…
Mimo ijedne druge ustanove u zemlji, Redakcija za istoriju Crne Gore, je, očigledno, ostala po strani zakonom o naučnom radu i samoupravljanju koji stručnost, izbornost i reizbornost i sopstveni samoupravni mehanizam podrazumijevaju kao neizostavne obaveze.
- Nije zato čudo - veli Pavle Mijović - što su od četrnaest članova Redakcije, koje je imenovalo Izvršno vijeće, osam njih dali ostavke (jedan, pok. N. Đakonović, umro je, ali je više puta nudio ostavku), što je za ovih devet godina izašla samo jedna knjiga, što je druga (u štampi), umjesto jedinstvena, oprečna u shvatanjima o periodu (istoriji srednjovjekovne Zete) koji obrađuje. Kao što vidite, “kogod što djelja, preda nj pada”, da se izrazim narodski.
I: davne, 1970. sretoh Pavla Mijovića na čudesnom ulcinjskom Starom gradu. Na licu mu osmjeh; vrsni istraživač prošlosti Ulcinja, upravo je prihvatio ulogu prvog upravnika novoosnovanog muzeja.
- Mislim da mi je to bila dužnost. Osim toga, osjećam veliko lično zadovoljstvo što ću nakon mnogogodišnjih istraživanja u Ulcinju izgleda doživjeti ono što je ljudima moje struke krajnji cilj, da naučna arheološko-umjetnička otkrića stave u službu svoga naroda - kazao mi je Pavle Mijović. - Veliki kompleks ulcinjskog Starog grada, njegova najmanje dvije i po hiljade godina stara citadela sa ilirskim, grčkim, rimskim, vizantijskim, zetskim, albanskim, venecijanskim i turskim istorijskim i profanim građevinama i predmetima pretvorena je u jedinstveni muzej, više pod otvorenim nebom nego pod krovom. Zahvaljujući naporima svjesnih i naprednih Ulcinjana i mukotrpnom radu istraživača, ovo kulturno prvjenče našeg najjužnijeg grada, sa svojom stalnom muzejskom postavkom, predavanjima, izložbama, koncertima, postaće, nadam se, neugasivo prosvjetno i vaspitno žarište, na kojemu će se omladina, oni koji su željni znanja, svi Ulcinjani i njihovi mnogobrojni gosti, trajno grijati…
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
