Niste u Harkovu ili Gazi, a gledate rušenje zgrade u sopstvenom gradu. Takvi prizori su uvijek mučni. Nije ni zemljotres ni bombardovanje, a ljudi drhte za svoj dom...
Jer, postoji jedan trenutak u kojem ma kako podignuti zidovi i poređane cigle postaju Dom, nečija Kuća. A tu bi morali da važe unekoliko drugačiji zakoni...
Prije nesrećnih stanara svakako bi trebalo da snose odgovornost - i oni koji su zgradu sagradili bez dozvole i plaćanja neophodnih komunalnih troškova, i oni koji su to dozvolili, i oni koji su njihov posjed uveli u katastar... Ali, budući da je u nekom od urbanističkih planova tu bila ucrtana zgrada, nije valjda da je rušenje bilo jedino rješenje?
Kakva god da je pravna pozadina ili redosljed krivica, danas gledamo ljude koji u svojim domovima čekaju da ostanu bez krova nad glavom. To je, kakav god da je put do takve situacije, nehumano.
Zar je moguće da nije bilo nikakave službe koja bi u nekoj ranijoj fazi zaustavila ovakav, nelegalni projekat? I time, ako ništa drugo, sačuvala ljude od uvijek strašnog gubljenja/razaranja Doma.
U proteklim decenijama ovdje su pravila (čitaj zakoni) postali odviše fluidni. Nekad važe, a nekad ne... Nekome presuđuju, nekoga zaobilaze. Može i ovako i onako. U Crnogoraca nevjerovatno prirodno egzistira ideja o zaslugama ovoga ili onoga tipa, koje, sasvim logično, proizvode izuzetost od zakona, i bilo kakvog poretka pravila. Nekad su to zasluge za (ovaj ili onaj) “projekat”, nekada porodično porijeklo, nekada gola moć ili samo gomila novca, ali, sve to se drži kao valjan razlog da čovjek bude iznad zakona. Odnosno, da ne bude u onom “stadu” za koje zakoni važe. Gotovo da to postaje pitanje prestiža.
Mnogo puta sam, izvjesno i ti dragi čitaoče, vidio onaj neskriveno slavljenički izraz na licu koji krasi svakog poštenog Crnogorca, kada uradi nešto mimo zakona. I to mu prođe. To se doživljava kao neka medalja. Za poštenje i hrabrost, ada, zašto bi drugo...
Sa takvim mentalitetskim postavkama biće važno, iako ne nimalo lako, naučiti Crnogorce da žive i rade po nekim, ovakvim ili onakvim, pravilima.
DPS decenije donijele su zamah (neslućen razvoj, čak, rascvjetavanje) ovoj vrsti devijacije, a malo je vjerovatno da će aktuelna vlast imati pameti, vremena i hrabrosti da tu nešto izmijeni.
Na bezakonje se čovjek lasno navikne. Čovjek kao biće moralnog poriva prije je nužni fantazam i plemenita želja nego stvarnost. Uostalom, dok su god neki jednakiji od drugih, znaš da si žitelj Životinjske farme.
Priča o ovoj zgradi je samo jedna od mnogih u našem vječitom lancu korupcije i bezakonja. I niko tu nije sasvim čist. Zahvaljujući statusu zgrade, vjerovatno su kupci imali povoljniju cijenu, a pristajući na takvu transakciju pristali su i na moguće posljedice... Opet, takav uvid ne umanjuje mučnost i tugu scena koje gledamo i još više - slutimo. Jer je golem i taman taj jezivi kosmos gubitka Doma.
Nakon ovakvih dešavanja, kakav god konačni rasplet bio, valjda će se ljudi teže odlučivati da grade bez dozvole, i, još važnije, da kupuju tako sagrađeno. A možda će i država konačno naći način da zaustavi takve projekte. Zbilja, mogla bi se i država sjetiti da postoji i da bi valjalo da djeluje. Da nije država samo partijsko zapošljavanje, već bi trebalo nešto i oposliti. Da više niko ne doživljava ono što ovih dana žive stanari jedne podgoričke zgrade.
Nije lako prekinuti loše prakse, posebno kad se one tako prirodno i ugodno odomaće u jednom društvu. Odnosno, to je mnogo veći i komplikovaniji posao od rušenja jedne zgrade.
Ali, praviti nove beskućnike, ne vjerujem da može biti pravično rješenje za bilo što...
Bonus video:
