„Uostalom, mislim da Kartaginu treba razoriti“. Tako je, prema rimskim istoričarima, završavao svaki svoj govor u senatu njihov slavni državnik, književnik i mislilac Marko Porcije Katon Stariji.
Ova čuvena rečenica, tačnije metod, kojim se Katon služio u cilju da naglasi značaj njene sadržine, nešto je prilično široko imitirano i od današnjih političara, s tom razlikom što ovi današnji, uglavnom, ponavljanjem raznih populističkih mantri i dosjetki, pokušavaju da održe svoju popularnost i obezbijede još koji mandat. Za razliku od Katona, čija je poruka bila jasna i dalekovida, danas nam iz senata stižu obične fraze, bez sadržine i bez mogućnosti provjere ispravnosti, znači i bez rizika od odgovornosti, čak ni političke.
Ali, evo konačno u našoj politici jedne rečenice sa potencijalom da govornika izloži opasnosti, da mu zapečati političku sudbinu: „Lamela C mora biti srušena“.
Bila sličnost namjerna ili slučajna ona se ne završava na činjenici da se u oba slučaja poziva na razaranje. Sličnost je i što od te jedne rečenice zavisi istorijska sudbina državnika, odnosno ministra.
Razlike su očigledne. U ono Katonovo doba Rim i Kartagina su bili rivali, najmoćniji gradovi-države Mediterana, čije nepomirljive interese nije bilo moguće drukčije razriješti (na kraju je Kartagina stvarno razorena). U slučaju Lamele C se ne radi o pitanju takvog značaja da bi razaranje bilo jedini način. Dokaz za tu tvrdnju je postojanje desetina hiljada objekata u istoj pravnoj situaciji, koji se ne planiraju rušiti. Naprotiv, isti ministar im je, prije par nedjelja, obećao besplatnu legalizaciju.
S jedne strane razaranje, a sa druge besplatna legalizacija i to sve u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, predstavlja primjer nedozvoljenog i neopravdano različitog postupanja. To bi vlasnicima stanova moglo dati osnov za naknadu štete, uz gotovo stoprocentnu izvjesnost uspjeha u eventualnim sporovima. Jednakost pred zakonom je iznad ove jedne od hiljadu priča iz noćne more našeg odnosa prema propisima i prema prostoru. Iz toga proizilazi zaključak da bi rušenje Lamele C bilo i nezakonito i po državu štetno.
Oni ljudi, kojima hoće da ruše stanove, tvrde da je to nepravda. A, zar nije? Evo, da ne idemo dalje od te mikrolokacije ispod Ljubovića. Iz medija se može razumjeti da, od četiri sagrađene lamele samo jedna ima dozvolu a i u njoj je došlo do prekoraćenja - izgrađena su dva sprata više. Znači, više od tri četvrtine stanova je izgrađeno nelegalno a ruši se samo jedna četvrtina. Pravljenje razlike među svim tim nelegalnim objektima i stanovima mora biti dozvoljeno i opravdano. Nije dovoljna tvrdnja da jedino za ovu jednu čuvenu Lamelu C postoji rješenje o rušenju, jer se onda može postaviti pitanje zašto nema rješenja i za ostale nelegalne lamele. Takođe ni činjenica da su ostale lamele useljene a Lamela C nije ne predstavlja tako bitnu razliku da bi se opravdalo ovo očigledno nejednako postupanje države.
Sprečavanje bespravne gradnje je neophodno, ali cilj se može efikasno postići samo ako se ljudima omogući da grade legalno. Tome nas uči iskustvo sa čudnom pojavom da ljudi hoće da imaju svoj dom, svoj krov nad glavom, makar i bez dozvole. Prvi uslov za legalnu gradnju je postojanje odgovarajućih planova i to je ono prvo o čemu ministar mora da razmišlja. U prethodnih 5-6 godina poništeni su dosta ozbiljni napori iz ranijeg perioda da se što više prostora pokrije planskom dokumentacijom. Za kratko vrijeme vraćeni smo u tom pogledu u praistoriju. Ovaj ministar je naslijedio rasulo čijih razmjera očigledno još nije svjestan. Jer da jeste, ne bi u slučaju Lamele C postupao kao da je sve drugo u redu.
Ministar je, izgleda, pokušao da postigne neki kompromis sa vlasnicima stanova predviđenih za rušenje. Ako smo dobro razumjeli, kompromis je trebao da izgleda ovako: pomirite se sa rušenjem a mi ćemo vam pravno pomoći da se, u nekom neodređenom roku, naplatite od investitora, prodavca stanova. Ko bi normalan pristao na takav „kompromis“? Nakon toga uslijedilo je javno etiketiranje vlasnika kao strane koja ne pristaje na dogovor što je djelovalo kao medijski rat i priprema javnosti za najavljeno neizbježno rušenje.
Na sreću je rušenje odloženo pa još uvijek postoji šansa da se postigne neki kompromis. Kako bi on mogao izgledati? Prije svega, država mora da prihvati svoju odgovornost za nastalu situaciju, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da gradnju nije spriječila na vrijeme, čime bi bile izbjegnute sve dalje negativne posljedice. Nakon tog priznanja, država bi trebalo da ponudi kompromis i to vlasnicima onih legalnih stanova u ovom bloku. Da im, na primjer, ponudi realnu naknadu za umanjenu tržišnu i upotrebnu vrijednost stanova, nastalu bespravnom gradnjom u neposrednoj blizini, da im se plati što više ne mogu da gledaju ne samo Ljubović nego ni sunce. Oni bi to, svakako, mogli ostvariti pred sudom, šteta je tako očigledna, ali pošteno je da oni budu prvi obeštećeni, oni su u ovoj priči jedini potpuno čisti. To bi omogućilo oštećenim vlasnicima tih legalnih stanova da se, ako žele, sele u neku drugu zgradu i na drugom mjestu traže mir i spokojstvo za svoje porodice. Sljedeći korak bi bio da se nađe ili propiše način naplate komunalija od investitora ovih nezakonitih objekata a na kraju da se od njih naplati i ona šteta isplaćena vlasnicima legalnog dijela ovog bloka.
Ili nekako drukčije, samo bez razaranja. Razaranje može da bude samo krajnja mjera, kad su interesi između javnog i privatnog tako ekstremno suprotstavljeni da se mora.
Autor je bivši pravnik
Bonus video:
