Slučajno vrtim kanale, kad Vlado Pavićević na ekranu. Za koga nikad niste čuli osim možda od Vladimira Jokovića, kod koga je, makar dok se karatista bavio prinosom mlijeka po grlu stoke, bio savjetnik. Kao specijalista za kefir i region. Skoro da sam ga i ja zaboravio koliko dugo se nismo vidjeli ili čuli. Posljednji put, ako me sjećanje dobro služi, nakon izložbe koju je u slavu Mojkovačke bitke i ministra Krapovića, organizovao ex ambasador Božović. Gdje mu se omakla izjava koja ga je kasnije koštala izgnanstva iz rodne grude.
Gledam Vlada, grana nešto rukama, ton je isključen, gledam i kanal, piše Prva u gornjem desnom uglu, onda kamera ide na drugog gosta - kad ono Krle, koji bi u svakoj normalnoj zemlji bio vječito upamćeni, prelepi muzičar iz kultne grupe Idoli, ali, klinac, davno je ova zemlja zlim putem krenula, povlačeći u bezdan mnoge, pa i Vladu i Krleta. Umjesto da prvi bude vrsni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu ili Briselu, a drugi poznati hirurg ili onkolog u Hjustonu ili na Dedinju, posrnuće zemlje ih je bacilo u ralje politike, da brane neodbranjivo - hibridni režim i voljenog vođu.
Sad već s namjerom pobjegoh sa Prve, da ne slušam kako Vlado kastiga, na lepoj ekavici, Đilasa i društvo, a hvali mudrog gospodara AV. S nadom da možda i nije bilo tako, možda je Pavićević osvjetlao obraz Rsojevića i bio pozvan da gostuje na jednom od brojnih kanala organizovane propagande grupe Republike Srbije (OPG.rs) kao kontrateža Krletu, kao glas razuma u ludari koju su od regiona napravile brojne ružičaste pošasti i pojedinci. A ne samo Kusovac i Beba. Ili Marić i Tamara.
Džaba gasiš TV, ne možeš nam pobjeći, kao da mi poručuju Mitrović Željko i Jeremić Jovana, koji mi se ukazaše na tviteru, iako tamo ne ulazim, osim po kazni, odnosno kada mi neko šeruje link iz trećeg kruga pakla, to jest sa takozvanih društvenih mreža. Vrtim klip u kome Žekson izriče disciplinsku mjeru Jocki, umjesto deset po turu pedeset po plati, a ona stoički, zavaljena u voditeljsku fotelju to prihvata, riječima šef je uvek u pravu, ili kad je od šefa da je i po turu a ne po plati - izdržala bih.
Ako mogu nešto da savjetujem mlađe čitaoce onda bi to bilo - oprostite svima, čak i dželatima. Ili budite makar spremni za oprost. Kao ja recimo sada: dakle, da domovina Jugoslavija nije bačena u zverinjak Osmom sjednicom Saveza komunista Srbije, daleke 1988, ovaj prostor danas ne bi ostao bez imena i postao region, Vlado bi bio ugledni profesor, Krle čuveni doktor, čak bi se u ovom kratkom i nepredvidljivom životu našlo mjesta i za Žeksona i Jocku - prvi bi bio masnokosi basista Idola, nakon odlaska Krstića u medicinu, dok bi druga dogurala do glavne sestre na VMA! A ne ovako na OPG.rs
Nakon što sam ugasio televizor i opsovao onoga što mi je poslao pomenuti tvit, uđoh na portal Vijesti da pročitam najnoviji nastavak iz bestselera „Skaj i mi“, modernog dramskog teksta koji nam objašnjava godine koje su pojele nas, umjesto da njih, te grozne godine i decenije, kao kod velikog Pekića, pojedu skakavci. Milo, Katnić, Lazović i Tigar bi mogli da vode Švajcarsku a ne Crnu Goru, čitam u naslovu, i prvo što mi pada na pamet je da je autor zaista u pravu, štaviše, ako su CG vodili tri decenije, Švajcarsku bi mogli duplo duže. Jer kažu da ljudi, kada upropaste jedan projekat, u nekom novom se trude da ne ponove iste greške. Plus, ako bi krenuli da Švajcarce vode kao nas, oni bi ih mnogo brže počistili. Dritan bi dodao - i zatvorili.
Neko će od vas sada reći - a što i njima ne oprostiš ako si Mitroviću i Jeremić?! Da ne ispadne kako sam bio neiskren u propovijedi oprosta kao najvećeg čovjekovog postignuća, evo da to i potvrdim. Zbilja, da Milo nije mrzio šah, kao neobičnu misaonu igru, što se onda prenijelo i na šahovnicu, kao običnu, koloritnu zastavu, možda bi Crna Gora bila odbranjena od Miloševića, SANU i SPC, što znači da bi se spasila i Jugoslavija, mirnim razlazom ako ne kao jedinstvena država. A onda bi, umjesto da bude otac nacije koji će zlatnim slovima biti upisan u istoriju CG, ako se Danijel bude pitao a Andrijašević istu pisao, Milo završio teologiju a ne politikologiju, gdje bi nakon takođe blistave karijere mogao da bude upisan u svete knjige MCP crvenim slovom - a ne zlatnim, kao u DPS. Dok bi Kata, koji je takođe mrzio šah, išao u Cavtat biciklom a ne tenkom. Bavio bi se poljoprivredom, sadio luk, iako ništa te 1988. nije slutilo da nas grdne godine čekaju. Da zemlja nije krenula na zli put, Lazović bi vjerovatno držao neku diskoteku u Beču, za sve Jugoslovene, a Tigar bi u istom objektu bio šef obezbjeđenja.
Pomenuti razvoj događaja me toliko izmorio da sam neosjetno utonuo u san. A kako snovi ponekad nastave dnevnu priču, sanjao sam kako je Jugoslavija od 1. januara 2024. preuzela mjesto predsjedavajuće u Evropskoj uniji, što se poklopilo sa velikim ekonomskim postignućem zemlje koja je prva od svih članica nekadašnjeg komunističkog bloka dostigla prosječnu platu EU od 2.200 eura.
I da je Kusturičin najnoviji film glavni kandidat za Zlatnog medvjeda u Berlinu, dok novi roman Srđana Valjarevića konkuriše za Bukera. Da ne pominjem osvojeno Evropsko prvenstvo u vaterpolu i rukometu, jer Jugoslavija je odavno sportska sila.
Bio sam gola voda kad sam se probudio, psovao sam Mila, Katu, Tigra i Z., ko vas sastavi jebem mu…
I Švajcarsku biste rasturili, a ne Crnu Goru.
Bonus video:
