“Naši životi su - Švajcarska”, glasi sjajni stih Emili Dikinson, iako je vjerovatnije da vam je ovaj stih poznat zahvaljujući Dinu Merlinu, koji je njen stih citirao u nekom popularnom refrenu.
I naši životi su Švajcarska, već decenijama... Da je to istinito i na nekoj ravni koja premašuje onu metaforičnu, svjedoči nevjerovatna rečenica, jedan naš refren, koji se ukazao u SKY prepiskama.
U komunikaciji izvjesnog policajca i kriminalca čitamo rečenicu: “Ova ekipa - pa nabrajanje - mogla bi voditi Švajcarsku...”
Ovakva izjava je savršen autoportret jedne tzv. elite.
Vidimo kako oni sebe vide. I, ako vama to lice izgleda nakazno, neka vas to ne zbunjuje: oni su prezadovoljni. Na tom licu vidi se sve što je njima važno. Iz toga proističe i ljepota, jednostavna je ta estetika.
Kad sve oduzmete i saberete, psihološke igrice i samozavaravanja - što imate pred očima? Kriminalce koji svoju moć oslanjaju na politiku i pravosuđe i političare koji svoju moć presudno oblikuju najdirektnijom saradnjom sa kriminalom. Paklena crnogorska simbioza koja pršti samozadovoljstvom i ostvarenošću. (Izvjesno su im zato “neostvareni” toliko smetali.)
Koliko je u toj rečenici vrištećeg samozadovoljstva, kako je ovaj iskaz jednostavna psihološka šifra koja otvara čitav pervertirani svijet iza toga. Nudi vam ova rečenica da zamislite trenutak u kome ovakvo što uopšte postaje - izgovorljivo. Što vam se mora desiti, čemu ste prisustvovali, što sve iskusili - da biste pomislili u jednom trenutku - baš ovo? U jasnom značenju: Bože, kako smo mi pametni i hrabri, napravili smo savršen poredak (a to je cilj bilo koje države, zar ne?), nenadjebivi smo, niko nam ne može ništa, mogla bi ova ekipa voditi Švajcarsku, a kamoli Crnu Goru...
Pored ordinarnih policajaca/kriminalaca koji “sastavljaju” tim, ovu živopisnu ekipu čine i tada aktuelni predsjednik države, specijalni tužilac i poznati preduzetnik (koji ne učestvuju u prepisci). Naravno, oslovljavanje je drugarsko, po nadimcima, ali selektorski koncept je jasan: politika, tužilaštvo i biznis jesu poželji partneri vodećim kriminalcima. Znaju ljudi kako se radi. A onda, sasvim prirodno, pomisle: Nisam ja za ove dvije noge... Mi bismo mogli voditi Švajcarsku.
Sigurno. Tamo bi bar počinuli od onih arhizločinaca iz Vijesti.
Krajem osamdesetih na Novom Beogradu, u kvartu u kom sam živio, bio je i jedan dječak, ometen u razvoju, kako se tada govorilo. Zapravo, dječak je bio uglavnom nasmijan i ćutljiv, a kada ga nešto pitaju, odgovarao je krajnje iskreno. Djeca u bloku su ga zvala Državnik. Kasnije sam shvatio i zašto. Imao je divnog i posvećenog oca koji je često izlazio sa njim, ne bi li ga socijalizovao i izgladio njegove eventualne verbalne nespretnosti. Kad god dječak učini nešto kako treba, njegov otac je toplo ponavljao istu rečenicu, kao mantru - Odličan je Jova, mogao bi državu voditi... Tako je simpatični dječak i zaradio nadimak.
Zato je meni, to je dejstvo najličnijeg iskustva, ova rečenica i pomalo tužna. Za ono meko, uviđavno južnjačko “Greote”.
Vratimo se našim Švajcarcima. Vidimo kakav bućkuriš nastaje u glavama kriminalaca koji povjeruju da su i “državnici”. Pa su pogubljeni između Hegela i Džona Gotija.
Oni zaista misle da bi mogli voditi Švajcarsku. Nepismeni, neobrazovani, ali - sve im se može. Pa što ne bi, misle oni, mogli da vode i Švajcarsku. U temelju ovakvog stava je jasno uvjerenje da vam za vođenje Švajcarske (i inih država) nije neka preporuka obrazovanje ili moral, naprotiv, oni znaju da to samo smeta. Ta ekipa izvjesno vjeruje da je Toni Montano bolji političar i autentičniji državnik od Čerčila.
Crnogorski Švajcarci...
Naravno da bi mogli voditi Švajcarsku. I Rimsko carstvo. Za Vizantiju rođeni. Da su oni vodili Atlantidu, ne bi nikad potonula...
Bonus video:
