Prije tačno godinu dana, otprilike 85 odsto ekonomista i tržišnih analitičara (uključujući i mene) očekivalo je da će američka i svjetska ekonomija ući u recesiju. Inflacija jeste opadala, ali je ostala tvrdoglavo visoka, što je sugerisalo da će monetarna politika prije postati stroga nego da će naglo popustiti kada recesija počne; očekivao se krah na berzama, ali i da će prinosi na obveznice ostati visoki.
Međutim, u stvarnosti se dogodilo nešto sasvim suprotno. Inflacija je pala više od očekivanog, recesija je izbjegnuta, berze su porasle, a prinosi na obveznice su, nakon povećanja, opali.
Zato se svakoj prognozi za 2024. mora prići sa rezervom. Osnovni zadatak ipak ostaje isti: počnite sa osnovnim, pozitivnim i negativnim scenarijem, a zatim svakom odredite vjerovatnoće koje variraju u vremenu.
Trenutni osnovni scenario za mnoge (iako ne za sve) ekonomiste i analitičare je meko slijetanje za privredu. Razvijene zemlje (počevši od SAD) uspijevaju da izbjegnu recesiju, ali stope rasta su ispod potencijalnih nivoa i inflacija nastavlja da opada ka cilju od 2% do 2025. Centralne banke bi mogle da počnu da smanjuju eskontnu stopu u prvom ili drugom kvartalu ove godine. Ovaj scenario bi bio najbolji za tržišta akcija i obveznica, koja su tamo već počela da se oporavljaju.
U pozitivnom scenariju nema slijetanja. Stope ekonomskog rasta (barem u SAD) ostaju iznad potencijalnih nivoa, a inflacija pada manje nego što očekuju tržišta i Federalne rezerve SAD. Smanjenje kamatnih stopa dolazi kasnije i sporijim tempom nego što trenutno očekuju Fed, druge centralne banke i tržišta. Paradoksalno, scenario bez slijetanja bi bio loš za tržišta akcija i obveznica, uprkos neočekivano visokim stopama ekonomskog rasta. Razlog je što bi u ovoj situaciji kamatne stope duže vrijeme ostale na višim nivoima.
Umjereno negativan scenario predviđa slijetanje na neravan teren sa kratkom, blagom recesijom koja bi smanjila inflaciju brže nego što očekuju centralne banke. Smanjenje kamatnih stopa počelo bi ranije, a umjesto tri smanjenja za 25 baznih poena, koja nagovještava FED, moglo bi ih biti zapravo šest na kojima tržišta trenutno određuju cijene.
Naravno, moglo bi doći i do teže recesije koja bi dovela do kreditne i dužničke krize. Ali dok je ovaj scenario izgledao prilično vjerovatan prošle godine - zbog skoka cijena robe nakon ruske invazije na Ukrajinu i niza bankrota banaka u SAD i Evropi - danas se čini malo vjerovatnim zbog slabosti agregatne tražnje. Ovakav scenario bi bio moguć samo ako dođe do novog velikog stagflatornog šoka, kao što je skok cijena energenata zbog sukoba u Gazi, posebno ako on eskalira u širi regionalni rat koji bi uključio Hezbolah i Iran, a što bi moglo dovesti do poremećaja u proizvodnji nafte i izvozu iz Persijskog zaliva.
Drugi geopolitički šokovi, poput novih tenzija između SAD i Kine, vjerovatno bi bili manje stagflatorni (niži rast i veća inflacija) a više kontrakcijski (niži rast i niža inflacija), osim ako ne dođe do velikog poremećaja u trgovini ili tajvanske proizvodnje i izvoza poluprovodnika. Još jedan veliki šok mogao bi se dogoditi u novembru, sa predsjedničkim izborima u SAD. Ali to će više uticati na izglede za 2025, osim ako uoči glasanja ne dođe do nestabilnosti u zemlji. A opet bi, međutim, politička previranja u SAD doprinijela stagnaciji, a ne stagflaciji.
Što se tiče globalne ekonomije, scenariji „bez slijetanja“ i „tvrdo slijetanje“ danas izgledaju kao rizici sa malom vjerovatnoćom, iako je za SAD vjerovatnoća scenarija „bez slijetanja“ veća nego za druge razvijene zemlje. Odgovor na pitanje da li će privreda imati meko ili nestabilno slijetanje zavisi od konkretne zemlje ili regiona.
Na primjer, izgleda da bi SAD i neke druge napredne ekonomije mogle da postignu meko slijetanje. Uprkos strožoj monetarnoj politici, rast u 2023. bio je iznad potencijalnog nivoa, a inflacija je i dalje padala jer su se negativni šokovi agregatne ponude u eri pandemije smirili. Nasuprot tome, evrozona i Ujedinjeno Kraljevstvo imali su rast ispod potencijalnih nivoa (blizu nule ili čak negativan u posljednjih nekoliko kvartala) pošto je inflacija pala. Oni možda neće imati bolje rezultate u 2024. ako faktori koji su doprinijeli slabljenju stopa rasta i dalje budu prisutni.
Nekoliko je činilaca koji određuju da li će ekonomski oporavak u najrazvijenijim zemljama svijeta biti mek ili trnovit. Za početak, pooštravanje monetarne politike, koje funkcioniše sa zakašnjenjem, moglo bi imati veći uticaj u 2024. nego u 2023. Osim toga, refinansiranje duga bi moglo da optereti mnoge firme i domaćinstva znatno većim troškovima servisiranja duga ove i sljedeće godine. A ako geopolitički šokovi pokrenu novi porast inflacije, onda će centralne banke morati da odlože smanjenje kamatnih stopa. Čak i mala eskalacija sukoba na Bliskom istoku bila bi dovoljna da podstakne cijene energenata i primora centralne banke da preispitaju postojeće planove. Brojne stagflatorne megaprijetnje koje se naziru na srednjoročnom horizontu imaju potencijal da potisnu stope ekonomskog rasta naniže, a stope inflacije naviše.
Konačno, tu je Kina, gdje privreda već doživljava pad. Bez strukturnih reformi (koje izgleda i ne predstoje), potencijalna stopa njenog ekonomskog rasta biće ispod 4% u naredne tri godine, a do 2030. će pasti na oko 3%. Kineske vlasti mogu smatrati neprihvatljivim da stopa ekonomskog rasta bude ispod 4% ove godine, ali rast od 5% jednostavno nije ostvariv bez masivnih makroekonomskih podsticaja, koji bi povećali ionako visoke koeficijente leveridža do opasnih nivoa.
Kina će vjerovatno pribjeći skromnim stimulansima, što će biti dovoljno da postigne rast nešto iznad 4% u 2024. U međuvremenu, strukturni razlozi za usporavanje privrednog rasta (starenje društva, preveliki dugovi, preokret na tržištu nekretnina, državna intervencija u privredi, nedostatak jake mreže socijalne zaštitei) neće nestati. Konačno, Kina bi mogla da izbjegne teško slijetanje u punom obimu, sa ozbiljnom dužničkom i finansijskom krizom; ali izgleda kao da se suočava sa teškim slijetanjem, sa razočaravajućim stopama ekonomskog rasta.
Najbolji scenario za cijene finansijskih sredstava, akcija i obveznica je meko slijetanje privrede, iako je ovaj scenario možda već djelimično uračunat u ove cijene. Scenario bez slijetanja je dobar za realnu ekonomiju, ali loš za tržišta akcija i obveznica jer bi kočio centralne banke koje smanjuju kamatne stope. Nestabilno slijetanje bi bilo loše za akcije (barem dok tržište ne odluči da je kratka, blaga recesija dostigla dno) a dobra za cijene obveznica jer bi omogućila da kamatne stope padaju ranije i bržim tempom. Konačno, jasno je da bi ozbiljan stagflatorni scenario bio najgori i za tržište akcija i za tržište obveznica.
Za sada, najgori scenario izgleda najmanje vjerovatan. Postoji, međutim, niz faktora, uključujući i one geopolitičke prirode, koji mogu pokvariti svaku prognozu za ovu godinu.
Autor je profesor emeritus ekonomije u Poslovnoj školi Stern Univerziteta u Njujorku; bio je viši ekonomista za međunarodne poslove u Vijeću ekonomskih savjetnika Bijele kuće za vrijeme administracije B. Klintona; radio je za MMF, Federalne rezerve SAD i Svjetsku banku
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
