Zima bi u Sarajevu znala početi već u novembru i trajala bi sve do marta. Grad bi tada bio zatrpan smetovima. Komunalci ne bi uspijevali da se izbore sa bijelom, hladnom materijom. Ali uoči Zimskih olimpijskih igara socijalistički građani su na poziv gradskih vlasti umjeli da izađu na ulice sa lopatama. Bilo ih je na sve strane, dovikivali su jedni drugima preko ulice, na gradskom narječju koje će tih godina brendirati grupa visprenih spadala okupljeni oko naziva Top lista nadrealista.
Novoprimitivni pokret je bio u začetku, olimpijska godina će donijeti njegov proboj u Jugoslaviji - garažni rok i pank i tekstovi sa nasilnim likovima koji slušaju narodnjake, silaze iz svojih mahala da biju hipike i preziru Zapad.
Svima u Jugoslaviji to je bilo simpatično. Meni, dugokosom studentu, nije. Stilizovani marginalci iz novoprimitivne estetike nisu bili izmišljeni. Sarajevske ulice su ih bile pune. Neobrazovani, brutalni, obojeni mahalskim slengom, znali su bez razloga „cipelariti“ nekoga ko im se učinio drukčijim. Budući da sam gledao te uličare na djelu, nekoliko puta za dlaku izbjegavši takav tretman, nisam prihvatao njihov novi status supkulturnih junaka, čak ni u ironičnom ključu. „Pokret“ je besmislenom malograđanskom nasilniku udahnuo lokalpatriotski smisao, njegovu violentno-analfabetsku matricu učinio je fundamentom nove gradske mitologije. Šta je taj polusvijet zaista spreman da uradi, pokazalo se početkom rata u Sarajevu, kada su novoprimitivni junaci počeli da vitlaju pravim oružjem.
Srećna nova 1984.
U 1984. sam ušao bez ijedne misli o predstojećoj Olimpijadi. Moj pjesnički sabrat i drug sa fakulteta Majo i ja dočekali smo uoči praznika beogradski voz. Bilo je to vrijeme kada su vozovi dugo pristajali na peron, da bi onda uzdahnuli, kao da im pada veliki teret sa gvozdenog srca. Iz voza su izašle dvije beogradske studentkinje. Onu vitku, crne svilenkaste kose i očiju boje rizlingovog grožđa, pronašao sam prethodnog ljeta u Makarskoj. Od tada sam često išao kod nje u beogradski Studenjak. Ona je za novogodišnje praznike prvi put došla u Sarajevo. Sa sobom je povela cimerku, za koju će se Majo zalijepiti narednih nekoliko dana. Cimerka neće imati ništa protiv. Naš drug Butko, s kojim smo se družili u fakultetskom pjesničkom klubu Tin, pozvao nas je u nov roditeljski stan kod Aerodroma. Starci su otputovali, a nas desetak, uglavnom studenata, napuniće stan te novogodišnje noći. Djevojke su noć prije toga prespavale u hotelu Željezničar jer su nam sarajevske gazdarice iznajmljivale sobe uz strogu zabranu ženskih posjeta.
Sarajevski patriotizam
Na neki način Olimpijada je Sarajlijama donijela potvrdu da su važni i Jugoslaviji i svijetu. Taksisti su naučili poneku riječ engleskog, kako bi strancima, kojih je bilo sve više, lakše objasnili ovo ili ono. Kada ga umekša sarajevsko nepce, taj jezik zvuči urnebesno.
Sa zavišću su posmatrali vozni park Micubišija, poklon koncerna gradu. Japanska vozila su izgledala kao naučnofantastični artefakt među fićama, stojadinima i škodama pritisnutim snijegom. Jedino su sarajevski šaneri koji su operisali na Zapadu, umjeli da pred neki od kafića parkiraju sportska kola zapadne proizvodnje. Svi koji su htjeli da pokažu sebi i čaršiji da su neko i nešto, pili su štok i pušili sarajevski marlboro.
Jedan takav lik je na Skenderiji pred komisionom - to je radnja u kojoj se u ograničenom obimu prodavala strana roba - sačekivao strance i molio ih da mu kupe nekoliko japanskih satova. On bi potom robu „valjao“ po sarajevskim ulicama uz dobru zaradu. Lipa, tada sportski reporter, ispričao mi je da je pred komisionom na Skenderiji lik presreo Japanca i objasnio mu šta želi. A Japanac ga oštrim tonom odbio, govoreći kako bi trebalo da ga bude stid, jer nanosi štetu svojoj zemlji. Japansko osjećanje za opšte dobro i čast sudarilo se sa sitnošićardžijskim mentalitetom sarajevske ulice. Pokušavajući da umiri Japanca tip se povlačio ponavljajući: „Ja budale ćojka!“
Lipa mi je takođe ispričao da je njegov mali dječak 1984. godine panično dotrčao i razrogačenih očiju pokazao prema grupici Amerikanaca na sarajevskoj ulici: „Crni čovjek! Crni čovjek!“ Dječak je prvi put vidio crnca. Tako je Sarajevo u sebe počelo da prima daleki i čudan svijet, da se navikava na njega. A i svijet se navikavao na Sarajevo - socijalistički, nesvrstani Orijent usred bosanskih brda.
Nismo bili iz te priče
Mi nismo bili iz te priče. Slušali smo rok i džez, puno čitali, išli na koncerte, jeli na studentske bonove i pili sarajevsko pivo u jeftinim bistroima. U periodu koji je prethodio Zimskim olimpijskim igrama učestali su koncerti isluženih svjetskih veličina. Oktobra 1982. bio je to jedna od najboljih živih svirki kojima sam prisustvovao: engleska rok grupa Wishbone Ash postavila je najviše standarde na Skenderiji, teško ih je bilo nadmašiti. U januaru 1983. nova ledena dvorana Zetra postala je pozornica najbizarnijeg koncerta kojem sam prisustvovao. Alvin Li, gitarista koji je 1969. u svojoj dvadeset i petoj godini na Vudstoku tako odsvirao I'm Going Home da je dobio nezvaničnu titulu najbržeg gitariste rokenrola, u Sarajevo je došao kao četrdesetogodišnjak. Kada je izašao na binu, na ledu u Zetri još su trenirali hokejaši. Svjetla se nisu ugasila. Između publike na tribinama i brzoprstog gitariste zinula je zabranjena zona blještavog sarajevskog leda. U jednom trenutku nezadovoljni fanovi su preskočili ogradu te potrčali prema bini. To se nije svidjelo narodnoj miliciji. Nastalo je klizanje, padanje i pendrečenje uz vrhunski zvuk I'm Going Home.
U maju je bend Uriah Heep odsvirao svoje, razmaženo i preko volje, napustivši binu u Skenderiji poslije nepunog sata. U junu je rekonvalescent Piter Grin na istom mjestu, ali u maloj sali, solidno odsvirao to što je morao.
Odbrojavajući mjesece i dane do Olimpijade, bosanskohercegovačka, najtvrđa verzija jugoslovenskog socijalizma pokazivala je svijetu svoje čokoladno lice. Mi dvadesetogodišnjaci uživali smo u tom simulakrumu slobode. Grad u kojem je otvoren prvi kafić u Jugoslaviji sada ih je imao na stotine. Neki su radili cijelu noć.
Grad u djevojačkim očima
U to i takvo Sarajevo dolazili su prije četrdeset godina sportisti iz udaljenih djelova planete, praćeni masovnom najezdom novinara i turista. Kada su nam došle djevojke iz Beograda, pretvorili smo se u ponosne gradske vodiče. Ulica Vase Miskina - sarajevski korzo - svjetlucala je umivena i našminkana. Poslastičarnica Egipat je ukusom tufahije nagovijestila orijentalnu slast grada, koja bi navalila na sva čula tek kada bi se iz austrougarskog zakoračilo u otomanski dio grada. Baščaršija sa magazama i šarenilom - lavirint koji miriše na roštilj i tucanu kafu. Najpoznatije mjesto uz Miljacku je bilo ono sa kojeg je 1914. pucao Gavrilo Princip. Naspram mosta koji je tada nosio Principovo ime, oko vodiča su se okupljale grupice turista da na jezicima svijeta saslušaju kratku istoriju Mlade Bosne.
Djevojke iz Beograda su brzo potpale pod uticaj čuvenog sarajevskog šarma. Tražile su i nalazile, Kemino, Čolino i Bregino Sarajevo, kulise iz filma “Sjećaš li se Dolly Bell”. Nisu ih zanimala mjesta na koja smo mi izlazili - Sloga, Zvono, Korzo, Lovac, Pozorišna, Klub književnika. Morali smo u Holiday Inn. Otvoren oktobra 1983, bio je to prvi hotel takvog tipa u Jugoslaviji. Građevina kao da je bila napravljena od džinovskih žutih lego kocki. Sve je bilo predimenzionirano - ogroman hol, recepcija, kafe sa otmenim stolicama. Sa svojom grivom u šarenom džemperu osjećao sam da ne pripadam tu. U Sarajevu bi rekli da sam se osjećao kao krme u Teheranu. Važno je da su zelenkaste djevojčine oči iznad šoljice kafe blistale - zavirila je u svijet koji se inače gleda samo u američkim filmovima. Zvanična ideologija egalitarizma ovdje je bila potpuno suspendovana prenaglašenom ljubaznošću livrejisanog konobara, iza koje se zapravo krila dobro iznijansirana ironija. Brzo je shvatio da je studentarija iz radoznalosti tu sjela na piće. Ali nas je teatralno uslužio.
Čekajući da se Butkov stan oslobodi, sjutradan smo krenuli tramvajem prema Ilidži. Izašli smo kod studentskih domova u Nedžarićima. Pješačili smo do aerodroma. U aerodromskom kafeu naručili kuvano vino. Taj napitak sam probao prvi put u životu, on je takođe dospio na mjesta sa internacionalnim predznakom zamijenivši meni dragu, banalnu, kuvanu rakiju. Kada se Butko pojavio širokog osmijeha, razmišljali smo da li da popijemo i treće kuvano vino. O toj novogodišnjoj proslavi dovoljno je reći da će moja djevojka poslije nekoliko decenija konstatovati da joj je to bio jedan od najveselijih dočeka nove godine u životu. Tada je zavoljela bosansku srdačnost.
Trebevićka priča
Morali smo djevojkama iz Beograda pokazati nešto od stvarnih olimpijskih borilišta. Izbor je pao na Trebević. Preuređeni vojni kamioni sa klupama prevozili su turiste do nove bob staze. Popeli smo se na jedan od njih i poslije pola sata sišli u sniježno kraljevstvo. Ispod nas je grad izgledao kao pošećereno saće sa bijelim kapicama i crnim zmijama dima što se izvijaju iz dimnjaka na mahalskim padinama. Bob staza je bila impresivna. Mnogo kasnije sam saznao šta je gradonačelnik Sarajeva Anto Sučić 1978. u Atini odgovorio na pitanje predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta da li Sarajevo garantuje snijeg. Sučić se pozvao na vremenske izvještaje u posljednjih sto godina koji svjedoče o obilju snijega. Dodao je da bi Sarajevo sportistima garantovalo optimalne uslove. Poentirao je: ”Ipak, u mojoj nadležnosti kao gradonačelnika nije i padanje snijega“. Reklo bi se da je po duhovitosti odgovor bio potpuno bosanski. Materija koja se nalazila izvan gradonačelnikove nadležnosti, sada je, na Trebeviću bila svuda oko nas.
Čovjek u skijaškoj opremi prodavao je karte za sanke, koje su više ličile na veliko gumeno korito. Nisam ni sanjao da ću biti u prilici da se spustim dijelom bob staze. Djevojčina kosa je lepršala kao zastava zaklanjajući mi pogled. Sjedjeli smo pripijeni jedni uz druge, sanke su se na krivinama opasno naginjale, unaokolo su promicale sjenke borova na bijeloj pozadini. Vrištali smo od strepnje i radosti. Onda je sve prestalo. Ošamućeni vožnjom, klecavih koljena, opet smo se uputili u grad.
Olimpijada na ekranu
To je bilo moje olimpijsko Sarajevo. Otvaranje samih igara gledao sam kod kuće, u Kalesiji. Na Koševu je klizačica iz Zagreba Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen, a tadašnji predsjednik jugoslovenskog Predsjedništva, šezdesetosmogodišnji partizan Mika Špiljak, izgovorio: „Proglašavam da su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!“ U televizijske uspomene spadaju još dva trenutka. Džejn Torvil i Kristofer Din plešu uz Ravelov Bolero na istom onom ledu na kojem je narodna milicija tukla fanove Alvina Lija. Trenutak kada je sport postao čista poezija. I srebrna medalja koju na Skenderiji oko vrata nosi skijaš Jure Franko - kao nagradu su mu sportski funkcioneri obećali Hitačijev video-plejer.
Moj život će se još jednom ukrstiti sa Olimpijadom, odmah poslije nje. U Sarajevu sam saznao da Amerikanci traže statiste za film o svom olimpijskom pobjedniku u spustu, Bilu Džonsonu. Biće to jedini film u koje je možda udjenuto i moje studentsko sarajevsko lice - mi statisti oduševljeno bodrimo skijaša kojeg prate brze kamere. Ne mogu biti siguran, ali mi se čini da se radi o filmu „Going for the Gold: The Bill Johnson Story“. Nisam ga nikada pogledao. Pamtim da sam cio dan proveo na planini, te da su nam honorar podijelili u kešu.
I to bi bilo to. Kada danas vidim Vučka kako ga prodaju na Baščaršiji, zajedno sa hemijskim olovkama napravljenim od čaura iz vremena opsade, osmijehnem se kao da sam ugledao nekog živog vršnjaka o kojem su se raspredale priče da nije preživio rat.
A onu djevojku koja je za doček 1984. iz Beograda došla u Sarajevo, da se zaljubi u njega, sada vidim kao moju ličnu olimpijsku medalju.
Bonus video:
