Bivši radnici “Radoja Dakića” najavili su da će i u ovoj godini nastaviti sa svakodnevnim okupljanjima ispred Vlade, koje su započeli davne 2009. godine. Imaće tri zahtjeva: isplatu bruto zarada, kamata na dan isplate (bez obzira na “lex specialis” iz 2016. godine) kao i da se vrati dio novca koji je država uzela za sebe, prodavši 34% imovine “Dakića”, koja je bila u ranijem vlasništvu fizičkih lica, a radnici smatraju da je to njihovo.
Nemam ništa protiv njihovih protesta, naprotiv, treba da traže sve što im pripada, to je njihovo legitimno pravo, ali ono što me šokiralo kao dugogodišnjeg radnika “Radoja Dakića” i člana najužeg rukovodstva je to što radnici nijednom riječju, pored ova tri zahtjeva, nijesu pomenuli i bar djelimično obeštećenje za 354 radnika, koji za sve ove godine nisu naplatili ni euro od svojih potraživanja, iako imaju izvršne sudske presude. Gdje se izgubi ona čuvena radnička solidarnost “dakićevaca”? Sjećam se dobro, kao direktor Radne zajednice Plan i finansije i član Poslovodnog odbora “Radoja Dakića”, nikad nijesam dozvoljavao da jedan dio fabrike primi platu, a drugi ne. Stoga, smatram da je prvi zahtjev trebalo da bude bar djelimično obeštećenje ovih radnika.
Koliko sam svojevremeno bio u pravu da će dezintegracijom Jugoslavije doći do sloma velikog “Radoja Dakića”, najbolje pokazuju bilansi fizičkog obima proizvodnje fabrike od 1991. do 2003. U periodu od 12 godina, fabrika je uspjela da sklopi samo 5 građevinskih mašina. Da se prešlo na asortiman sitne metalne galanterije, “Radoje Dakić” bi opstao u nekom obimu i ne bi se srušio kao kula od karata. Postavlja se pitanje od čega je živjelo skoro 3.000 radnika od 1992. do 2003, kada su pošli na Biro rada. Odgovor glasi: najvećim dijelom od prodaje rezervnih djelova i vrlo malo od usluga pojedinih djelova fabrike. Da je ovo tačan podatak govori popis sirovina, poluproizvoda i rezervnih djelova na kraju prvog kvartala 1991, čija je vrijednost iznosila 30 miliona dolara. Po podacima koje sam dobio od nevladine organizacije “Radoje Dakić”, radnici su sa velikim teškoćama primali nekakve plate sve do 1997. i to uglavnom na način koji sam ranije opisao. Od 1997. godine pa sve do 2003, nastali su teški dani za fabriku. Snalazio se kako je ko znao i umio. Pojedini djelovi “Dakića” radili su na sitnim uslugama a radnici su bijedne plate primali na ruke, kao uostalom u mnogim fabrikama u Crnoj Gori, a tzv. M-4 obrasci su se predavali na minimalne plate. Međutim, neki djelovi fabrike nisu mogli da isplate ni minimalne zarade pa su kasnije imali problema sa regulisanjem staža prema fondu PIO.
Već 2000. godine magacini su se potpuno ispraznili i nije bilo šanse da se i ova crkavica prima. A onda 2003. dolazi odluka države da svi koji hoće - mogu da idu na Biro rada, uz naknadu. Devedeset devet odsto radnika odlazi na Biro, uz neku otpremninu, a njih 15-20 ostaje u fabrici. I danas smatram da je to bio manevar Vlade jer je htjela pošto-poto da se na svaki mogući način dočepa ogromne imovine. Radnici koji su ostali u fabrici, u nedostatku rezervnih djelova, počeli su da prodaju pojedine mašine, posebno male i srednje strugove. Prodaja pokretne imovine naročito je intenzivirana poslije dobijenih prvih izvršnih presuda vezanih za obeštećenje i već tada se pojedini bivši direktori u potpunosti naplaćuju i obeštećuju. Po podacima koje sam dobijao od nevladine organizacije “Radoje Dakić”, pojedine mašine prodavale su se na kilogram, što je zaista sramota. I sve to je gledala država, ostali povjerioci i mnogi radnici - a stečaja nije bilo ni na vidiku. Kao dugogodišnji stečajni upravnik, tvrdim da se nije niko mogao naplatiti bez prethodno uvedenog stečaja koji je NVO “Radoje Dakić” tražila. Napokon, 2016. godine, on je uveden, nažalost, sa zakašnjenjem od 11 godina. Da je bilo države, kao što nije, trebalo je još 2005. da uvede stečaj jer su postojali svi uslovi iz Zakona o insolventnosti privrednih društava pošto je kompanija bila nelikvidna i nije mogla da vrši plaćanje u zakonskom roku, bila je prezadužena i dugovala 77 plata svojim radnicima.
Da je uveden stečaj 2004. ili 2005. sve bi bilo završeno najkasnije do 2010. i ne bi bilo beskonačnih suđenja i bespotrebnih troškova advokatima, koji su svoje kućne budžete obogatili za nekoliko stotina hiljada eura. Takođe, ne bi bilo beskonačnih štrajkova a, nažalost, mnogi radnici nijesu dočekali obeštećenje. I što je najvažnije i najmoralnije što nudi stečaj - svi radnici bi se ravnomjerno namirili a ne kao što je urađeno u “Radoju Dakiću” - da su mnogi, odmah po dobijanju sudske presude, i prije uvođenja stečaja, namirili svoje potraživanje, prodajući u bescjenje pokretnu imovinu, bez prethodne procjene ovlašćenih procjenitelja. I na kraju, što je najgore što je uradila država i ne samo “Radoju Dakiću”, nego i mnogim drugim radnicima - poslala ih je na Biro rada, a nije im uzela u obračun penzije za sve one godine koje su proveli na Birou. Tako se ne bi desilo da inženjer mašinstva, nekadašnji generalni direktor “Radoja Dakića”, dobije penziju od 140 eura. Takvu sramotu svijet nije doživio.
I na samom kraju, ovo pišem kao čovjek koji je radio na investiciono-tehničkoj dokumentaciji 1979, kada je “Dakić” uložio 100 miliona dolara u proširenje kapaciteta, od čega je bilo 60 miliona dolara u opremu. Zamislite kako se i po kojoj cijeni prodavala ta oprema od 2005. do 2016. godine? Zaista zastiđe.
Zato pozivam predsjednika Vlade Milojka Spajića i predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića da ne dozvole da se i ovog puta izigra zakon i sudske odluke ostanu mrtvo slovo na papiru.
Gospodo predsjednici, ovih 354 radnika ima pravo na obeštećenje isto kao i onih 2.000 koji su se u potpunosti namirili. Zato učinite sve da se oni obeštete, prije trenutka kada se saopšti da je sve prodato i da nema više imovine. Dakle, oni imaju izvršne presude i ja se iskreno nadam da će, u slučaju nedostatka sredstava od prodaje imovine “Dakića”, država biti dužna da ih obešteti u cjelini, uglavnom preko Fonda rada.
Autor je bio dugogodišnji član Poslovodnog odbora “Radoja Dakića”
Bonus video:
