Voja Stanića se sjećam iz vremena kada sam imao četiri godine, a on manje od pedeset. Prošlo je od tada više od pedeset... Spektakularna ekipa iz Herceg Novog - gospodstveni Luka Tomanović, bučni Aco Prijić i nasmijani Vojo Stanić - često je, tih godina dolazila u Titograd, što na sjednice Udruženja likovnih umjetnika, što na izložbe svojih kolega. I uvijek bi, makar dio titogradskog vremena proveli kod mojih roditelja. Pamtim te dolaske kao iznenadne večernje festivale dobrog raspoloženja i smijeha. Luka i Vojo su pili rakiju ili vino, a Aco konjak. Majka mi je kasnije pričala da bih se zavukao ispod stola i umakao prst u Acovu čašicu konjaka, pa u svoja usta. Tako da bih mogao reći, bez obzira na moje tadašnje godine, da sam prvi alkohol u životu okusio sa Acom, Lukom i Vojom.
Odrastao sam uz slike Voja Stanića. Tek je to kosmička privilegija, za koju, doduše, nisam bio zaslužan, ali jesam zahvalan.
Slike na zidu su u djetinjstvu - svojevrsna magija. Kao da imate u sobi gomilu prozora koji svi gledaju u zasebna dvorišta, u različite svjetove.
A ti prozori koji su svjedočili neobični svijet Voja Stanića bili su najzanimljiviji. Pri svakom sljedećem gledanju isplivao bi novi detalj, slika je bila semantički nepresušna, pa je svaki pogled na nju bio dugačiji.
Vojo danas puni sto godina. To je jedna od onih stvari koje uvijek zvuče nevjerovatno. Zato je ovaj broj Arta u potpunosti posvećen majstoru, i kao čestitka, ali i mala hrestomatija o umjetniku koji je označio našu epohu.
Crnogorska kultura rijetko umije da ukaže poštovanje istinskim velikanima. A nerijetko od karikatura pokušava da napravi velikane. Ali, nema alhemije kojom se to može.
Vojova izložba u Galeriji SANU u Knez Mihailovoj 1988. bila je događaj o kome je brujao cio Beograd.
Negdje u to vrijeme sreo sam jednog finog čovjeka, bio je profesor likovnog u penziji i otac moje dobre drugarice. Gospodin Tasić mi je pomenuo da je završio vajarstvo odmah nakon Drugog svjetskog rata, a onda počeo da priča o svojoj klasi, o kolegama iz studentskog ateljea - Matiji Vukoviću, Voju Staniću i Dragu Đuroviću... Kada je shvatio da poznajem Voja (a sjećao sam se i Draga) njegove priče postale su još živopisnije. Pamtim njegov opis kako uvijek sređeni Drago Đurović prije od svih odlazi iz ateljea u život, postavio je figuru, a nije se pretjerano bavio licem, pa dobacije sa vrata: “Taso, piljni malo ovo lice, časti ti.” (A onda su ga vidjeli kako na izlazu podiže noge i svoje lakovane cipele čisti njihovim okačenim kaputima.) Tasa mi kaže da nije znao što znači “piljni”, ali mu je Vojo objasnio. Njegova sjećanja na Voja bila su drugačija - puna čistog divljenja, ljudskog i umjetničkog. Ispričao mi je da je Vojo znao u ateljeu naglas čitati Vinaverov prevod Rableovog Gargantue i Pantagruela... To je bio spektakl, kaže. “Svi bismo na kraju prestajali da radimo i pretvarali se u njegovu publiku. Odmah sam i ja našao knjigu, ali nije bilo ni približno onome kada slušate Voja kako čita i glumi...” Nije li taj Rableov pečat (uz potpis Vinaverovog prevodilačkog genija) vidljiv na Vojovom stvaralaštvu, otpočetka?
Umjetnost ima moći koje slutimo i one koje ne poznajemo. I jednima i drugima djeluje na nas.
Uvijek sam bio fasciniran Vojovim dječjim očima. Njegove oči, poput čudesnog Vajldovog D.G., ne stare. Ta vrsta živosti može da iznese čudo. Vjerujem da je takva čistota pogleda razlog njegove izuzetne umjetnosti kao i dugovječnosti...
Jer, ako vaš pogled ne stari, ako vas “blagorazumnost ne opustoši”, ako ne ućutkate svoja čuđenja već im poklonite čitave vrtove, ako nikada ne prestanete da se igrate...
Smije li takvom prići starost i ako mu priđe - može li mu što.
Mitsko biće, poput jednoroga. Stogodišnjak sa očima djeteta.
Srećno stoljeće, maestro!
Bonus video:
