Sto godina - to je uzrečica, čestitika, želja, na skoro svim jezicima. Vijek. Za tih sto godina, Vojo Stanić stvorio je jedan čaroban svijet, usudiću se reći, daleko ljepši i zanimljiviji svijet od ovoga koji trošimo i živimo. Svijet Voja Stanića je iščašen, to je drugačija perspektiva, kroz likove, boje i ugao koji je samo njegov, Vojov.
U jednom stanu ispod Gorice, u ulici koju i dalje iz navike zovem “Moše Pijade”, gledao sam slike Voja Stanića na zidu. Bilo je na tom zidu i zvučnijih imena i slikara, ali Vojova slika uvijek je igrala, bila je živa i uzbudljiva. Njegovi likovi kao da su tokom noći ili dok ih ne gledate živjeli stvarne živote, kao u paralelnom univerzumu, kad se pojavite, likovi se vrate u pozicije koje im je podario Vojo Stanić.
Vojov atelje je umjetnost za sebe. Nepretenciozno, mediteranski, nalik na savršenu nebrigu Alberta Đakometija u Parizu. Maleni prozor koji gleda na šetalište, Vojov je dvogled, špijunka, lupa, taj prozor je filter kroz koji je Vojo posmatrao svijet, spoljašnjost koju je slikao. Vojov prozor je projektor, kroz njega osvetljava. Njegov prozor je i svetionik umjetnosti!
Kroz taj mistični prozor, svi smo vidjeli smjenu ljudi, generacija, turista, godišnjih doba, barke na buri, barke na suvom. Vidjeli smo naizgled nebitne likove koji postaju glavni likovi slike, vidjeli smo oriđinale, suludnjake, profesore, bicikliste, mornare i samo Vojov Mediteran!
On vidi dalje, osjeća više, njemu je taj jedan prozorčić dovoljan da stvori najveći svoj svijet. Vojo je stvorio uvrnuti svijet prije nego što je “uvrnutost” postala moda u umjetnosti. Njegova iščašenost je nepristajanje na norme, pravila, otklon od onih koji na silu krše pravila, što dižu dževu i samopromovišu se. Vojo je uvijek miran, na svom putu, nikad u njemu i njegovim djelima nije bilo insistiranja na mraku, prikaza vladara, pizme, krša zbog krša, zastava, bojeva, agresije i megalomanije.
On je svoj, sa maramom ili mornarskom majicom, lulom ili cigaretom, sa zajebantskim odnosom koji mu dođe kao pancir od svega i od pučanstva. Vojo nam konstantno poručuje da su oni koje smatramo ludima jedini u pravu, da ne osuđujemo prerano, da humor pobjeđuje, da je svijet apsurdan, da je sve caka i kvaka, da je tajna i odgovor u moru. Pamtimo njegove čudne likove, jer sve ostalo preklopi lako zaborav. Vojove slike su čudo!
U nekoliko rečenica Vojo Stanić opisao je bolje nobelovca Iva Andrića od svih njegovih biografa koji su napisali silne knjige o Andriću. Nobelovcu je nuđeno mnogo slika i slikara, a on je na zid okačio sliku Voja Stanića i crtež velikog Dragana Lubarde, sanjara i majstora linije, takođe velikog zajebanta.
Vojo ima oko, majstor je da sagleda svijet, da ga razotkrije i nama ga prikaže kao rebus. Na nama je da tumačimo, da se divimo, tražimo naš ugao na slike i svijet Vojov, da i mi sve to doživimo, svu magiju Mediterana.
Tri cifre, jedinica i dvije nule, sto godina je prošlo od kad se u Podgorici rodio slikar Vojo Stanić. Njegov prozor je u Herceg Novom, kroz njega i kad nema nikog napolju on i dalje vidi sve. Velika je privilegija imati takvog umjetnika, svjedočiti takvom daru i ideji. Sto godina!
Živio Vojo!
Bonus video:
