Jedan od najboljih televizijskih priloga u posljednje vrijeme je priča o naselju koje se nalazi tik uz ogradu zatvora u Spužu. Te ljude skoro niko ne može da dobije, oni ne mogu nikog da pozovu telefonom. Problem je u ometaču signala koji se nalazi u zatvoru. To rješenje je apsurdno, jer umjesto da se nađe način kako da zatvorenici ne krijumčare telefone u zatvor, izgleda je rješenje da se blokira signal. Ali blokiranje signala uzrokuje problem i komšijama, koji sada izgleda mogu da se oslone samo na wi-fi internet i alternative poput Vibera ili WhatsApp-a.
Katkad priče iz našeg Spuža izgledaju kao u filmu Doživotna robija. Djeluje duhovito kao da i kod nas glume Edi Marfi i Berni Mak. Nekad su žestoke jer je u Spužu boravilo i dosta nevinih kao u Bjesktvo iz Šošenka, a izašlo je iz tog zatvora i dosta ljudi koji su svoje odrobijali, bili krivi i odležali, poput Urketa u Posljednji krug u Monci. Scene iz zatvora u tom filmu su realne, jer je scenario pisao Dušan Prelević Prele, koji zna kako je sa druge strane rešetaka.
Ivo Andrić je boravio u pritvoru, što zatvorskom što kućnom, pa nije čudo kako je i odakle je crpio emociju za Prokletu avliju. Iz dnevničkih bilješki i spisa Milovana Đilasa vidimo efekat zatvora. Borislav Pekić i Dragoslav Mihailović su robijali, a zatim napisali možda najslobodnije knjige. Treba čitati i Vlada Dapčevića, ako je neko znao kako je “unutra”, zna on. Nije uzalud govorio da je zatvor jedan od najvećih univerziteta. Žarko Laušević ostavio je veliko svjedočanstvo o našim zatvorima, o sistemu i odsustvu sistema unutar zidina. Valja pročitati i knjigu Zorana Radonjića, autentičnu priču bez filtera i ograda.
Koncert unutar zatvorskih zidina je izveo i bend Repetitor. Koliko su energije prosuli u dvorištu CZ Beograd i kako su zatvorenici reagovali može se vidjeti na YouTube-u u spotu Ako te ikada.
Mnoge je zapanjila činjenica da su u zatvoru u Spužu pred zatvorenicima nastupili Milan Knežević i Dragan Koprivica. Mnogo je duhovitih mimova nastalo, mnogo komentara, ali video sa tog nastupa je zaista impresivan. Milan Knežević se obraća zatvorenicima, ali bez safre, on je nastupio kao da je to bilo open-mic veče, kao stand up, što je možda i bolje nego da je prosuo teške teme ljudima kojima je inače teško boraviti tamo. Ima nekog smisla da im on čita poeziju, baš tu u zatvoru. Ali zaista nema smisla da Dragan Koprivica zasvira i zapjeva, jer iako su aplaudirali, “takvu kaznu ipak nisu zaslužili”. Mnogi su se poigrali sa terminima, ali nije lijepo reći da je to bila kazna za uši, jer postoji ozbiljan rok bend Kazna za uši, ali za razliku od Koprivice oni odlično sviraju i pjevaju.
Možda bi najbolje bilo da je unutar zidina zatvora u Spužu nastupio neki bend ili muzičar iz Spuža. Stefan Patnović je jedan od najboljih crnogorskih muzičara i producenata, a živi baš u Spužu. On je zaslužio da zasvira tamo, a imali bi i što da čuju od njega. Ima i pjesnika iz Spuža čiji stihovi bi mogli da se recituju. Pisao sam prije više od 10 godina baš na stranicama ART-a o pjesniku Branu Žariću iz Spuža. Za kraj, vrijedi podsjetiti na njegovu pjesmu:
Život je jedan/ne štedi ga druže/on klizi brzo/kao niz sanke/sjutra će ti biti za propuštenim žao/iskoristi ga do kraja/do poslednje banke!
Bonus video:
