Da Ustavni sud radi svoj posao, ne bi se moglo desiti da u jednoj ekološkoj državi postoje dva sistema radnih odnosa, jedan za državne službenike a drugi za sve ostale.
Između ova dva sistema ima puno razlika, ali najkrupnija je ta što je za državnog službenika uslov za prestanak radnog odnosa po sili zakona da navrši 67 godina života, a za sve ostale 66 godina.
Kakvog ovo razumnog opravdanja ima? Je li interes društva da, recimo, jednom dječjem hirurgu radni odnos prestaje sa 66, a jednom uglednom pravniku, državnom službeniku, sa 67?
Ali, to za ovu priliku nije najvažnije, bitno je sljedeće.
Primijećeno je da naši javni funkcioneri, ogromna većina od njih nekoliko hiljada izabranih, sebe uopšte ne smatra državnim službenikom. U čemu je problem? U propisima nije. Pretpostavljam da se u konvencionalni pojam državnog službenika ne uklapa njihova predstava o važnosti funkcija, ili mandata. U svijesti većine tih izabranih, državni službenici su malo niža kasta, ne baš da nije dozvoljeno da se sa njima miješaju, ali ipak, niža.
Moguće i da je neki visoki partijski forum ili neki organ već o tome ranije zauzeo stav i da je to već postalo dogma. Ali, što na većem brdu stojiš, valjda bi trebalo da bolje vidiš. A sudije Ustavnog suda su na najvišem brijegu pa da vidimo kako oni gledaju na svoju poziciju u sistemu radnih odnosa.
Da li bi nekome bilo čudno ako ni oni za sebe ne misle da su državni službenici?
Svojim obavještenjem iz decembra prošle godine, prema interpretaciji iz štampe, Ustavni sud informiše Skupštinu da "će sudija Milorad Gogić dana 27. maja 2024. godine navršiti 66 godina života i time ispuniti uslove za prestanak radnog odnosa po sili zakona, a time i uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju". Ova informacija i njihovo kasnije prepucavanje sa novinarima ne ostavlja mjesta sumnji: sudije Ustavnog suda smatraju da se na njih ne primjenjuje Zakon o državnim službenicima. Nema drugog objašnjenja za činjenicu da oni misle da im radni odnos, po sili zakona, prestaje sa 66 godina života, znači kao svim drugim radnicima a ne sa 67, kao ostalim državnim službenicima.
Kako ova okolnost utiče na način obavljanja njihovih funkcija, jasno je, ali to je manje značajno od toga kako sve to utiče na cijelo društvo. Javni funkcioner, ako se ne smatra državnim službenikom, ne shvata ni svoju odgovornost za vršenje funkcije. A ako se ni najviši funkcioneri ove države ne smatraju njenim službenicima, o čemu onda drugom da se priča. Nije lako prihvatiti saznanje da sudije Ustavnog suda nijesu državni službenici. Ovom državom, znači, upravljaju ljudi, koji ne žele da budu njeni službenici. A mi mislili...
Javni funkcioner, ako sebe ne smatra državnim službenikom, čime se smatra? Ko mu je poslodavac? Ko mu daje platu? Ko mu daje stan? Ko mu daje bijeli hljeb? Koga tuži za topli obrok, godišnji odmor, prekovremene sate, regres, jubilarnu nagradu, prevoz, mobing...?
Pokušavam da razumijem u čemu je problem. Jesu li u pitanju samo ona funkcionerska oholost i častoljublje, ili ima nešto mnogo toksičnije. Mislim da je suština u neraskidivim partijskim vezama i tajnim zakletvama. Partije? Što bi drugo moglo biti? Ko je ono rekao da je svaka partija zavjera protiv ostatka svijeta?
Što god to bilo, izgleda da je neizlječivo. Zato ni sad, kad bi im saznanje da su oni državni službenici, kao i svi ostali što od nje primaju platu, moglo predstavljati slamku spasa u borbi za odbranu mandata, sudije Ustavnog suda ne mogu da prevale preko usta da su oni jedni obični državni službenici. Za još po jednu godinu bi, prema njihovom tumačenju, mogli sebi da odlože prestanak funkcija ako bi se, konačno, na kraju karijera, posuli pepelom i rekli: da, mi smo državni službenici. Ne bi ni to bio kraj priče, ali ne može sve stati u jedan tekst. Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju ne poznaje razliku između zaposlenih kod države i svih ostalih osiguranika, ali o tome nekom drugom prilikom.
Zato, za ovu priliku, gospodo javni funkcioneri, shvatite već jednom da ste vi državni službenici. Da ste u radnom odnosu kod države a ne kod "Ekoplanta". Zapitajte se - ako se ne osjećate kao državni službenici, kako mislite da možete da budete na bilo kojoj javnoj funkciji.
Jer, samostalnost, nezavisnost, integritet... možete imati samo ako ste državni službenici, a ne ako ste partijski vojnici.
Autor je bivši pravnik
Bonus video:
