Mihail Hodorkovski, ruski opozicionar u egzilu, napisao je ovih dana da svaki glasač na predstojećim namještenim i pokradenim izborima za predsjednika Rusije, treba da na glasačkom listiću, umjesto odabira kandidata, jer je samo jedan i zato su izbori farsa, ispiše ime - Aleksej Navaljni. U znak pijeteta prema likvidiranom borcu za istinu, koji je duže od deset godina radio kremaljskom kasapinu ono protiv čega svaki diktator, od Putina do Đukanovića, nema odbrane - ismijavao ga na duhovit i razarajući način.
Putinova Bastilja je u svom 45-minutnom izdanju vijesti u petak veče posvetila 28 sekundi Alekseju Navaljnom. Smrt najpoznatijeg opozicionara, objavljena je gotovo u prolazu. Samo 28 sekundi za čovjeka koji je bio najozbiljniji kritičar zločinačkog režima i najpoznatiji politički zatvorenik u državi. Ima li jasnijeg pokazatelja da Aleksej Navaljni nije naprasno umro već da je ubijen?!
A zar to nismo gledali u komšiluku, kod balkanskog kasapina Miloševića. I Slavko Ćuruvija je 1999. bio ne samo novinar, urednik i izdavač, već i najžešći kritičar zločinačkog režima, njegov najozbiljniji oponent, neki na Zapadu su vidjeli u njemu alternativu, nekog ko ima harizmu i energiju da okupi protivnike Miloševića i svrgne diktatora. I onda je, još brutalnije od Navaljnog, bez suđenja i zatvora, ubijen na ulici, usred bijela dana. Vijest o njegovom ubistvu Miloševićeva Bastilja je takođe objavila u posljednjim minutima svog izdanja, na likvidaciju vodećeg kritičara režima nisu potrošili ni 28 sekundi. Skoro sve dnevne novine su sjutradan prećutale zločin, samo par njih su dale šturu vijest u donjem lijevom uglu, na nekoj sedmoj ili jedanaestoj strani. Tako je naložilo tadašnje srpsko Ministarstvo istine, koje je vodio današnji predsjednik te države. Da bi se, kao i u slučaju Navaljni, sa tim sakrivanjem zločina pokazalo da iza smrti stoji sama država.
Država ubica, vođena mafijaškom klikom, utemeljena na zločinu prema susjedima, obično završava u zločinu nad sopstvenim građanima. I sve to u ime patriotizma, odbrane suvereniteta i imperijalnog sna - to je bila Miloševićeva Srbija, to je danas Putinova Rusija.
Dok je Aleksej Navaljni bio samo harizmatični advokat i antivladin aktivista, koji na performansima u centru Moskve okuplja par hiljada pristalica, hapšen je i suđen prekršajno, zatvaran na par dana ili, kao 2017, na dvije sedmice. Kada je, međutim, uz pomoć interneta počeo da publikuje dokumentarno-istraživačke priče o korupciji “pokvarenjaka i lopova”, kako je opisivao ruski režim, i kada su pregledi tih sadržaja prešli stotine miliona, kremaljsko komunističko čudovište od Vladimira Vladimiroviča je shvatilo da je vrag odnio šalu. Uslijedio je prvi napad sprejom, koji mu je umalo uništio vid, a onda i direktni pokušaj ubistva - trovanjem novičokom, omiljeni metod zloglasnih tajnih službi Kremlja za eliminaciju političkih protivnika. Sve je to Navaljni preživio i nakon oporavka u Njemačkoj odlučio da se vrati u svoju Rusiju.
Mnogi su se i tada pitali - zašto. Zašto ide u smrt?
Slično sam i ja u proljeće 1999. pitao Slavka Ćuruviju, na jednoj večeri u Podgorici, pred njegov povratak za Beograd - zašto se vraćaš?! Makar dok bombe padaju, što šizofreni vođa već koristi kao opravdanje za brutalni obračun sa oponentima. Prvo se nasmijao, a onda rekao: “Nije Srbija više njegova nego moja. Neću da pristanem na to”.
Tako je govorio i Navaljni. Na brojna upozorenja da mu povratak u Rusiju može doći glave, on je odgovarao: “Ako odluče da me ubiju, to znači da smo nevjerovatno jaki i da treba da iskoristimo tu moć i da ne odustajemo”, rekao je jednom za CNN.
Diktator se toliko uplašio njegovog povratka da je unaprijed priprijetio javnim saopštenjem kako će, ako se vrati, Navaljni odmah biti uhapšen. Putin je, dakle, kao svaka diktatorska kukavica, sakriven iza specijalnih paramilitarnih i policijskih snaga, tajnih službi, milijardi opljačkanog novca, i beskrupulozne propagande, molio Navaljnog da ostane u Berlinu, bude slavni imigrant, poput desetina drugih ruskih opozicionara, bez bilo kakvog ozbiljnijeg kontakta sa građanima svoje zemlje, a to znači i bez bilo kakvog uticaja na unutrašnje prilike i promjene u Rusiji.
Slavko Ćuruvija je odlučio da se vrati te 1999. jer je takođe znao da se zlikovac sa Dedinja i njegov režim ne mogu srušiti iz Podgorice, ali ni iz Brisela i Vašingtona. Da mora da postoji lider i pokret na terenu, u Miloševićevom dvorištu, koji će moći da okupi ljude i izazove diktatora. Nedugo nakon povratka, država Srbija je ubila Ćuruviju. Ali pošto je aktuelni predsjednik Srbije tada bio ministar informisanja i nevoljni saučesnik zločina, zarobljeni Apelacioni sud Srbije nedavno je oslobodio osumnjičene i osuđene za pripremu i likvidaciju poznatog novinara i izdavača. “Ova presuda je dokaz da mračne sile devedesetih još uvek vladaju ovom zemljom. Ovo je zemlja mraka. Nema sam”, rekla je nakon sudske presude Jelena Ćuruvija, Slavkova kćerka.
Nijema je bila i supruga Alekseja Navaljnog, Julija, u petak, na Bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu, gdje ju je zatekla vijest o smrti supruga.
Bol joj je bio urezan na licu, piše Njujork Tajms, kada je izašla i rekla da ne zna da li treba vjerovati “užasnim vijestima” o smrti svog utamničenog supruga, ali da “ako je to tačno, želim da Putin i svi oko njega znaju da će odgovarati za sve što su učinili našoj zemlji, mojoj porodici. I taj dan će doći vrlo brzo”! Objasnila je kako je imala dilemu da li da se uopšte obrati svjetskoj političkoj eliti okupljenoj u Minhenu ili da se vrati u Rusiju, svojoj djeci. “Uradila sam ono što bi uradio moj suprug”, kazala je Julija Navaljna.
Putin se još ne oglašava. On je toliko mrzio Navaljnog i toliko ga se bojao da nikada u javnim istupima nije izgovorio njegovo ime. Jednom prilikom, citirajući velikog Tolstoja, Navaljni je slikovito opisao režim u Kremlju: “Zlobnici koji su opljačkali svoj narod okupili su se, regrutovali vojnike i sudije da im obezbjeđuju te orgije, a sada prave gozbu”. Zvuči poznato, ne samo kada je Rusija u pitanju, već i svaki hibridni ili autokratski režim. Od Putina, preko Đukanovića i Vučića, do Salmana i Erdogana.
Dopisnik BBC-ja iz Moskve, Stiv Rozenberg, koga Putin još nije proglasio špijunom i personom non grata, piše o tome kako građani ruske metropole dolaze pred njihov “Zid bola”, spomenik podignut žrtvama Staljina i komunizma, donose cvijeće i pale svijeće, odajući počast Navaljnom. Citira jednog od njih: “Nikada nismo mislili da bi se ovo moglo dogoditi”. To je fraza, kaže Rozenberg, koju sam tako često čuo od Rusa u posljednje vrijeme.
To je fraza koju sam i ja te proljećne večeri 1999. čuo od Slavka Ćuruvije. On je mnogo manje, nego svi mi oko njega, vjerovao da se nešto tako strašno može dogoditi. “Ne sme toliko daleko da ode, ne brini”, rekao je više da umiri mene, o sebi nije razmišljao. Uvijek je isto sa svakim autokratom i nasilnikom - prkosiš mu i ne pokazuješ strah, iako si svjestan da to možeš platiti i životom. Kada je Ćuruvija ubijen, Srbija je potonula u najveću depresiju i mrak. Djelovalo je kao da će Milošević vječito vladati. Šta tek reći za Rusiju i Putina. Taj smrtni zagrljaj diktatora i njegove domovine djeluje tako zlokobno. Dok je VVP živ, Rusija nema mira. A pitanje je i kada skonča, šta tu veliku i važnu zemlju čeka. Možda nešto nalik onome što smo gledali i gledamo u Srbiji nakon Miloševića. Disolucija države, gubitak teritorija, haos, tapkanje u mjestu i dominacija vrijednosti zločinačkih 90-ih.
Supruga Alekseja Navaljnog poziva u Mihenu čitav civilizovani i demokratski svijet da se ujedini u kažnjavanju režima koji ubija svoje najbolje ljude. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?! Reporter BBC-ja iz Moskve slikovito završava izvještaj: “Neki od njih (ljudi koji odaju poštu Navaljnom) su mi rekli da se, uprkos osjećaju šoka, još uvijek nadaju boljoj budućnosti, drugačijoj Rusiji. Drže se te nade - poput jedne zrake svjetla u dubokoj tami.”
U isto je vjerovao i sam Navaljni, sanjajući o onome što je opisivao kao “lijepa Rusija budućnosti”.
“Aleksej, ako budeš uhapšen i završiš u zatvoru, ili se nezamislivo desi i budeš ubijen - kakvu ćeš poruku ostaviti ruskom narodu”, pita Danijel Roer, kanadski autor, Navaljnog u završnoj sceni istoimenog dokumentarca (Navaljni) koji je 2022. dobio Oskara.
“Ne shvatamo koliko smo u stvari jaki. Jedina neophodna stvar za pobjedu zla je da dobri ljudi ne čine ništa. Zato, nemojte biti pasivni”, odgovorio je Navaljni. Otuda i poruka na postamentu spomenika Vladimiru Visockom u Podgorici, koji su naši Rusi, izbjegli od tiranina Putina, odabrali kao mjesto oproštaja - na malom kartonu poštovalac lika i djela Alekseja Navaljnog je napisao: НЕ СДАВАЙТЕСЬ! Ili - Nema predaje!
Bonus video:
