Prošle neđelje je održan okrugli sto u okviru javne rasprave o Nacrtu zakona o elektronskim komunikacijama. Na śednici su bile i skoro sve zainteresovane strane i predstavnici medija. Zanimljivo je da nije bio prisutan niko iz bivšeg Savjeta Agencije, niti konsultant koji je pisao Nacrt zakona, ali je prisutnima predstavljeno da je Nacrt pripremila radna grupa, čiji članovi nam nijesu predstavljeni ali vjerujem da su bili prisutni. Nijesu bili ni predstavnici dva državna operatora - RDC i WM, koji vjerovatno nijesu bili ni pozvani. Nije bilo nikoga iz Agencije za zaštitu ličnih podataka niti predstavnika drugih ministarstava, a takođe nijesmo viđeli ni predstavnike NVO sektora, makar Saveza radioamatera. Ali, ono što je najčudnije je da su na sastanku bili predstavnici operatora, i to isključivo pravnici, bez prisustva stručnih lica. Pretpostavljam da je to i bio razlog njihove glasne tišine tokom rasprave.
Nije baš bilo sasvim jasno ko je iz ministarstva bio koordinator te radne grupe, jer smo iz diskusija čuli da je to bila jedna osoba, a u kuloarima da je to bila druga osoba, kojoj to po položaju stvarno i pripada. Ono što je bilo uočljivo da je i pored prisustva medija, izvještavanje o događaju bilo veoma šturo, a u nekim slučajevima i potpuno netačno. Izgleda da i medijima trebaju novinari koji bi se trebali razumjeti u ovu materiju, makar na nivou onoga što im treba u svakodnevnom radu. Treba podśetiti radnu grupu i koordinatora, da su i članci ovog autora takođe sastavni dio javne rasprave i kao takvi se trebaju tretirati prilikom izmjene Nacrta zakona, bez potrebe formalnog dostavljanja ministarstvu.
Ponukan izlaganjem predstavnika Uprave za saobraćaj i nedavnim apelom direktora Agencije za razvoj Podgorice, o potrebi donošenja zakona o javnom interesu, u okolnostima kad je potrebna eksproprijacija zemljišta radi izgradnje infrastrukture, detaljno sam pročitao Nacrt zakona u vezi toga i zaključio da ono što je napisano neće riješiti probleme koji su veoma prepoznati u dosadašnjoj praksi.
Mišljenja sam da prethodno doneseni Zakon o izgradnji mreža velikih brzina treba ukinuti, jer ima samo petnaestak članova od interesa i da se mogao prenijeti u posebno poglavlje, koje se bavi izgradnjom mreža i pripadajuće infrastrukture. Ovako imamo neusaglašenost dva zakona u vezi termina, kao što je npr. izraz mreža velikih brzina u prethodnom zakonu, u ovom Nacrtu mreža velikog kapaciteta, a pritom šira javnost ne zna na što se taj kapacitet odnosi. Možda je primjerniji izraz mogao biti mreža visoke propusnosti (podataka). Pored toga, u tom Zakonu nije predviđen proaktivni pristup Agencije, niti neka njena posebna odgovornost u sprovođenju toga zakona. Čini se da su članovi radne grupe zadržali pristup iz prethodnih zakona - da je za pojedine situacije uvijek neko drugi odgovoran. Taj proaktivni pristup Agencije bi se mogao, na primjer, ogledati u objavi najmanje jednom u tri godine javnog poziva, za upit o namjerama ulagača u nove mreže velike propusnosti, nadogradnju ili proširenje postojećih mreža, na osnovu čega može odrediti tzv. „white spots“, đe nije predviđena takva mreža, a za koje je država zainteresovana da se izgradi, u cilju izbjegavanja iseljavanja stanovništa iz tih rijetko naseljenih krajeva.
Međutim, mora se istaći da, iako u nekim pitanjima proaktivnost agencije nije propisana, ona ipak to radi, kako smo čuli od direktora na raspravi, npr. u području geografske preglednosti na svom portalu, koja se ipak malo koristi. Ali ta izjava više liči na slab PR agencije nego kao stvarni doprinos rješavanju problema, za koje bi oni trebali biti odgovorni, jer je to preduslov za razvoj ovog tržišta. Čuli smo na okruglom stolu da to za posljedicu ima pričinjavanje štete na infrastrukturi operatora, jer investitor nije imao podatke o vodovima ili tornjevima, ili onaj koji je revidirao plansku dokumentaciju, nije uzeo u obzir da to postoji na njihovom sajtu. Ako ćemo pravo, nije morao i da zna, jer se to zakonom propisuje na drugom mjestu, a ne kod Agencije.
A onda šteta ne može biti nadoknađena, jer infrastruktura operatora nije upisana u popis kod fokalne tačke, tj. Uprave za nekretnine. Ali, u praksi ima slučajeva i kad su objekti stvarno upisani u katastru, kao npr. tornjevi sa radio opremom, da je radio veza prekinuta izgradnjom zgrade, koja je svojom visinu prekinula tzv. „line of sight“, o čemu govore dva nedavna slučaja - vjetrenjača na Možuri i zgrade Master kvarta u Podgorici. Dakle, taj Zakon predstavlja još jedan slučaj mrtvog slova na papiru, mada ruku na srce, to se moglo zaključiti i prilikom javne rasprave o njemu prije nekoliko godina.
Kad je ovo u pitanju, jedini proaktivni pristup Agencije jeste onaj koji podrazumijeva sopstvenu inicijativu u omogućavanju Upravi za nekretnine da ispoštuje zakone, kroz finansijsku potporu da im se nabavi softver za evidenciju telekomunikacionih vodova, tornjeva i druge infrastrukture. To može učiniti samostalno ili uz kooperaciju sa svim većim operatorima, kroz planiranje budžeta u svom godišnjem planu. Protiv toga ne bi imao ništa protiv nijedan stakeholder, jer je potpuno jasno da Uprava za nekretnine nema ni finansijskog niti kadrovskog kapaciteta da to obezbijedi.
Najvažnije pitanje je zapravo politička odluka, koja treba biti zapisana u ovom predloženom poglavlju - koje tijelo u državi je nosilac uređenja prostora za područje planiranja javnih mreža veza i pripadajuće infrastrukture. Pretpostavljam da u Ministarstvu prostornog planiranja mniju, da bi to trebalo biti u njihovoj nadležnosti, ali vjerovatno da oni nemaju kadrovskih kapaciteta za to, jer smo svjedoci da su zbog njihovih dosadašnjih odluka neki operatori bili prinuđeni da izmještaju svoju infrastrukturu bez nadoknade troškova za pričinjenu štetu, od strane investitora. U EU ima više rješenja, zavisno od prioriteta koje zemlja članica ima u vezi digitalne agende, ali u većini slučajeva je to ministarstvo nadležno za elektronske komunikacije. Ko je nosilac planiranja, to je pitanje političke odluke, ali se to u zakonu mora obavezno propisati.
Što se tiče javnog interesa, čuje se dosta različitih mišljenja, da je to već propisano drugim zakonima, a iz izjave direktora Agencije za razvoj Podgorice se može zaključiti da to u praksi ne funkcioniše na zadovoljavajući način i da on predlaže poseban zakon o javnom interesu. Vjerujem da je tako, na osnovu iskustava operatora i inspekcije. Ulagačima u izgradnju javnih mreže veza treba brzo i efikasno rješenje zbog stalnog napretka tehnologije. Zato je u ovom Nacrtu i bilo neophodno predviđeti posebno poglavlje o eksproprijaciji i ograničenju vlasničkih prava ili drugih stvarnih prava, službenosti i njenom ustanovljenju odnosno prestanku, prilikom planiranja njihove izgradnje. To poglavlje ima manje od deset članova, ali svojim odredbama značajno utiče da se ulagači komotnije ośećaju pri donošenju odluka o ulaganju i omogućava im slobodnu inicijativu bez posredovanja agencije i sa direktnim pristupom donosiocima odluka i na državnoj i na mjesnoj razini.
Autor je ekspert za telekomunikacije i Konsultant na izradi nacrta ZEK
Bonus video:
