Bila je osamdesetdeveta ili devedeseta kada sam prvi put, sa tatom, krenuo vozom iz Bijelog Polja za Beograd. U povratku, voz se sa Glavne željezničke, ko zna zašto, nekako obreo na Novom Beogradu. Tad sam se prvi i posljednji put vozio preko starog zarđalog željezničkog mosta na Savi, podignutog 1884. godine na ruti slavnog Orijent ekspresa. U tih pola sata cimanja tamo-vamo imao sam utisak da smo zašli u neki paralelni prostor i da se nikada nećemo vratiti na našu trasu.
* * *
Jedne februarske bijele noći, devedesetosme, nas nekoliko, nevoljno smo prtili stazu u snijegu do koljena, sve sa teškim studentskim torbama, od grada do bjelopoljske željezničke stanice. Taksi nije vozio. Niko nije vozio. Ni struje nije bilo. U glavi mi se kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči vrtio refren pjesme za koju više nisam siguran ni da postoji, i koji mi se i dan danas “uključi” onako sam od sebe, kad mi se kao paradigma današnjice ukaže ovaj apokaliptični prizor.
“So far away, far away from here…”
Ne sjećam se da li je brzi voz iz Bara stigao na vrijeme. Vjerovatno nije. Kada smo ušli, hodnik je bio pun mladih veselih ljudi. U kupeima, naravno, nije bilo mjesta. Negdje, skoro na pola puta, usred nedođije, stadosmo. Andro, moj najbolji pajtos iz osnovne, otvori prozor i u stilu buntovnih junaka domaćih filmova iz osamdesetih, sa kojima se mladost lako poistovjećivala, isturi glavu i pola trupa napolje. Onda se uvuče nazad i promrmlja: “Štrpci”.
“Zašto stajemo tu uopšte? Tu nema nikoga ni ko bi ušao ni ko bi izišao”, protutnji mi kroz glavu, kao voz iz suprotnog smjera.
I kao da se u tom trenu oslobodi malo mjesta u kupeima, pa graja iz hodnika, u kome je žmirila ona jeziva prljavo-žuta svjetlost, nekako naglo prestade. Kroz odškrinuti prozor uvlačio se ustajali hladni tunelski vazduh.
* * *
“Izvolite gospođo, u redu je”, rekao je jedan od tih u uniformi uljudno vrativši ličnu kartu našoj komšinici iz stare ulice. To je prva “živa” informacija koju sam čuo nakon vijesti da su iz voza Beograd - Bar oteti putnici. Njih devetnaestoro, mahom Bošnjaka - državljana tadašnje SRJ, i jedan nepoznati putnik.
Bez persiranja i uljudnosti, uz naredbu “Pođite sa nama”, izvedeni su iz voza, potrpani u vojni kamion i odvezeni negdje.
Nešto više od četiri mjeseca prije te otmice, 22. oktobra 1992, grupa mještana Sjeverina, koje se nalazi na teritoriji pribojske opštine, uglavnom radnika, krenula je, kao i svakog radnog dana, u Priboj, autobusom koji je, i u ratnim uslovima, saobraćao redovno između Rudog u Bosni i Hercegovini i Priboja u Srbiji. Na tom mjestu granica čudno “varira”, pa kad iz Bosne uđete u Srbiju, nakon desetak kilometara ponovo ulazite u Bosnu, da biste opet ušli u Srbiju. Baš na tom dijelu kad ponovo uđete u Bosnu, u mjestu Mioče, “Osvetnici” Milana Lukića, višestrukog ratnog zločinca, zaustavili su taj autobus i, nakon legitimisanja, iz njega izveli šesnaest putnika bošnjačke nacionalnosti, uključujući i jednu ženu, a potom ih vojnim kamionom odvezli prema Višegradu. Svi su pobijeni, prije toga mučeni, a njihova tijela bačena su u Drinu. Do dana današnjeg pronađeni su ostaci samo jedne žrtve tog zločina.
Isti modus operandi primijenjen je u Štrpcima. Oteti putnici su odvezeni do obližnje škole gdje su opljačkani i mučeni. Svi su ubijeni u jednoj razrušenoj kući, jedan u njenoj blizini, a potom su njihova tijela bačena u Drinu. Pronađeni su posmrtni ostaci svega četiri žrtve.
U jednom intervjuu, koji je dao nakon petnaest godina provedenih u zatvoru zbog učešća u zločinu u Štrpcima, Nebojša Ranisavljević je, na pitanje da li bi opet kao dobrovoljac otišao u rat, poslije kraćeg razmišljanja i sa dozom malodušnosti, rekao: “Bi’”. Pravdao se, prije toga, da ne zna šta bi bilo sa njim da je odbio da učestvuje u tom zločinu, prepričavao neke ratne strahote na koje je naišao i od kojih se prevrće utroba… Ali opet bi išao u rat!
U tom njegovom odgovoru kao da se krije jedan moćni potencijal rata, a to je spremnost toliko mnogo ljudi da prihvati sopstvenu ulogu kao neumitnost, u nečemu tako drastično suprotstavljenom životu. Takva jedna spoznaja nije metafizička kategorija kojom obasjavamo izvjesne dimenzije nepoznatog u nama, već realna permanentna prijetnja blagostanju, koja izvire iz dubine bića čovjeka - redovno i bez ikakve kritičke zadrške stavljanog na raspolaganje dirigovanom kolektivnom ludilu, koje poput Betovenove pete simfonije ili paganskih poklada, kuca na vrata naroda utamničenih zabludama o smislu, karakteru i uticaju istorijskih događaja na njihovu sadašnjost i budućnost.
Sama pomisao da je nekome nekada pala na pamet ideja da može stati na put ljudima koji su svojim i samo svojim poslom krenuli negdje, duboko uznemirava, a kamoli strašni epilog otmice putnika iz voza broj 671 na liniji Beograd - Bar, pretposlednjeg dana februara te po mnogo čemu proste 1993. godine.
Šesnaestogodišnji Senad Đečević Batko iz Bara, od oca Biga, koji je preminuo kad je on imao samo šest godina i majke Đorđine, bio je srednjoškolac. Nedugo prije tragičnog događaja zaposlio se u svom gradu, a povodom posla je i otišao na taj put.
Tomo Buzov, penzionisani oficir JNA, krenuo je da vidi sina koji je služio vojsku u jednoj od podgoričkih kasarni. Iako njegovo ime vjerovatno nije “zazvučalo” otmičarima, usudio se da naglas pita zašto izvode ljude i kuda će sa njima, i tako “zaslužio” da postane žrtva.
Ni ime Zvjezdan Zuličić možda nije “zazvučalo” zlotvorima, ali očevo ime Mujo, jeste. Sa majkom Milkom, izbjegao je iz Sarajeva. Bio je student. Milku sam upoznao na suđenju Nebojši Ranisavljeviću. Plakala je. Ta hrabra žena uputila je bezbroj javnih pisama na bezbroj adresa sa molbama, apelima i prozivkama odgovornih za ovaj zločin, ali i za ćutanje o njemu.
Bjelopoljac Iljaz Ličina, zaposlen u jednom beogradskom preduzeću, išao je u Beograd da podigne zaradu i otvori bolovanje. Nosio je zelenu vijetnamku istu kakvu je nosio i Džon Lenon. Iako dizajnirana kao dio vojničke uniforme, ta jakna postala je simbol pacifizma i antiratnog pokreta. Pronađena je čitava zajedno sa Iljazovim posmrtnim ostacima nakon isušivanja jezera Perućac.
Fikret Memović i njegov komšija Rasim Ćorić putovali su zajedno. Fikret je bio otpravnik vozova iz Prijepolja. Išao je na sastanak sindikata u Beograd i privatnim poslom. Odrađivao je ponekad smjene i na stanici Štrpci. Kolega otpravnik vozova u Štrpcima se založio tada za njega, ali rekli su mu: “Može ako ćeš ti da ga zamijeniš.”
Adem Alomerović, Fehim Bakija, Ismet Iko Babačić, Rifat Husović, Jusuf Rastoder, devetnaestogodišnji Esad Kapetanović, Halil Zupčević - izbjeglica iz Trebinja, Nijazim Kajević, Muhedin Hanić, Šećo Softić, Džafer Topuzović, Safet Preljević, Favzija Zeković, pa i onaj nepoznati putnik, koga niko nije ni poznavao, niti za njim tragao, a možda ni žalio, svi su imali neki svoj posao i sasvim svoj razlog zašto su baš tada putovali. Ko može sebi dati za pravo da putniku namjerniku stane na put? Svoja imena nisu mogli ostaviti kod kuće.
* * *
Pruga Beograd - Bar puštena je u saobraćaj 1976. godine. Bio je to najveći i najskuplji građevinski poduhvat one Jugoslavije i po mnogo čemu predstavljao je, a i dan danas predstavlja, pravo građevinsko čudo. Njen značaj i simbolika su višestruki, ponekad i nedokučivi. Kakve su se priče raspredale i koliko se pojedinačnih sudbina ukrstilo po kupeima i hodnicima vozova koji su saobraćali na toj trasi, možemo samo naslućivati. Nažalost, zločin u Štrpcima, svojom bezobzirnošću i monstruoznošću, bacio je u sjenu sve te apstrakcije i one podatke o kilometrima, broju i dužini tunela, visini mostova i karakteristikama savlađivanog terena. Tako je ustuknulo je sve ono životno i grandiozno pred jednim prostačkim činom ubijanja putnika.
Voz se ni danas po redu ne zaustavlja u Štrpcima. A možda bi bio red.
Autor je advokat
Bonus video:
