Nekad je zaista bolje ćutati i biti smatran za budalu, nego progovoriti i otkloniti dileme. Srećom po javnost, u Herceg Novom se toga nisu sjetili kada su čitali presudu Andreju Nikolaidisu, pa ne moramo barem da dokazujemo očigledno - "spaljen" je zbog političkih stavova i etničke pripadnosti, a ne zbog književnog rada.
Ako je čin spaljivanja simbolički pokušaj jedne zajednice da raskrsti sa onim što ih je morilo protekle godine, žao mi je stanovnika novske komune što su džabe palili. Sam čin je prije svega antikarnevalski, uspješne lutke su višeslojni prikazi koji stimulišu dijalog i dozvoljavaju svim posmatračima da identifikuju ono što njima to znači i da se simbolički oproste kada se uhvati plamen. No, izgleda je karnevalsko pravosuđe u rangu državnog, bavi se protivnicima, prije nego pravdom, a možda se prosto realnost ne razlikuje mnogo od satire, što bi bio trijumf karnevalske ideje kojoj se niko nije nadao. Ali i poraz društva koje likuje nad tom pobjedom i voli jutarnji miris spaljenog Nikolaidisa.
Dodatno otežavajuća okolnost je što imamo situaciju da se neko sa pozicije moći (tumačenje volje cijelog grada je zasigurno to) obračunava sa svojim kritičarem. Dakle, sistem "samo što nije savršen", ali eto ima taj jedan pojedinac, ON sprečava zlatno doba, moramo konačno to da riješimo da bismo uživali u plodovima naše borbe.
Apologete ovog čina uglavnom relativizuju partijski uticaj na donošenja odluka i uvode apstraktnu argumentaciju u kojoj se grad spontano brani od uvreda od prije 20 godina, a sve sa ciljem opravdanja klasičnog depeesovskog obračuna sa onim koji nam smeta. Međutim, ta argumentacija otkriva da spaljivanje Nikolaidisa nije demonstracija moći, naprotiv. To je gola nemoć i nesigurnost koja pokušava da se krije iza vatre, frustracija što stvarnost nije onakva kakvom je između ostalog i opisuje njihova žrtva. On im pripisuje moć koju oni nemaju, a misle da im pripada i koja se završava na ovim činovima, lišenim duha, samim tim i snage.
A tu su i oštri kritičari novske karnevalije, koje ne brine plamen, još manje karneval, palili su oni ranije i mnogo bitnije od Nikolaidisa, a državu doslovno pretvorili u karneval. Problem je jedini što oni više ne izriču presude i ne biraju koga će predati plamenu. Zato se i uvodi sintagma "opravdano kritikovanje", umjesto da se brani pravo na kritiku kao princip ovdje se priziva neki državni ili paradržavni autoritet koji će cijeniti šta je utemeljeno, a šta nije, i na osnovu toga dijeliti ordenje ili krivične prijave.
Nažalost, ne mali broj njih koji se opredijelio za tu argumentaciju su ništa drugo do poslušnici jednog mafiokratskog režima koji se sa svojim kritičarima obračunavao mnogo žešće i brutalnije nego što to gledamo danas.
Treba li da se pomenu slučajevi Informera u Crnoj Gori, besomučnih Pinkovih kampanja i progona kroz koji je prolazio, bez izuzetka, svako ko se usudio da išta prigovori tadašnjoj vlasti. Vjerujem da se i sam Andrej smije kada ga proglašavaju za disidenta, a dobio je najveću državnu nagradu u doba svog disidentstva.
Ne pada mi na pamet da krivim Nikolaidisa za pozicije njegovih zaštitnika, prosto je svako vidio priliku da pojača u javnosti predstavu ili konstrukciju stvarnosti o Crnoj Gori i nema tu ničeg neočekivanog.
Ono što mu imam zamjeriti jeste što je on lično i direktno učestvovao u progonima neistomišljenika i kritičara vlasti, što je dokumentovano projektom "Riječ, slika, neprijatelj".
Ipak, borba za slobodu govora je takva da, ako se izborite, na kraju ste se izborili i za sebe i za druge. Zato smo danas slobodni i Andrej i ja da sjedimo na klupi, gledamo lomaču i lamentiramo nad "belle epoque" Crne Gore, kada su kritičari samo nezakonito praćeni, prisluškivani, prebijani i doslovno ubijani.
Bonus video:
