U kafeu “La Pas”, na uglu ulica Montevideo i Korijentes, omiljenom sretištu novinara, pisaca, slikara, glumaca, śedim s pjesnikinjom Anom Kravić, Konavokom, rođenom u San Telmu, boemskoj četvrti argentinskog megapolisa. Poklanja mi svoju zbirku poezije na španskom, “Siglo veinte, chau!”, s posvetom: “Kolegi Slobodanu Vukoviću povodom našeg susreta u Buenos Airesu”.
Pokazivala mi je Ana romantičnu, šarenkastu La Boku, đe se pleše tango; nekadašnju staru luku i Ulicu Pinson u kojoj su boravili Crnogorci koji su dolazili ovđe “da traže rad i sreću”; učestvovali 1905. godine i u osnivanju slavnog fudbalskog kluba “Boka juniors” iz kojeg je Maradona potekao.
I: svuda crnogorski usud! Reče mi Milovan Spasojev Andrijašević da je rođen „u Graovu“.
- Imao sam - veli - dvije godine kada su moji roditelji 1926. došli u Argentinu, u Ćako i nastanili se u selu Crna Gora, odnosno La Montenegrina, koje postoji i na mapi...
Diplomirao je biologiju i nastanio se u Buenos Airesu.
- Obišao sam gotovo cio svijet - kaže Milovan Andrijašević. - Trideset godina sam putovao; ali, u Crnu Goru nijesam nikad...
Prošetasmo Avenijom „9. jula“ na kojoj blista veliki obelisk.
- Taj obelisk je postavljen upravo na mjestu đe je prvi argentinski barjak poboden u Buenos Airesu - objašnjava mi Andrijašević. - Deveti jul se slavi kao Dan Republike Argentine. To je argentinski nacionalni praznik…
A Vasilije Jovanović se iz rodne Kujave kod Danilovgrada otisnuo u svijet 1966. godine. O njemu rodbina dugo nije znala ništa. Nekoliko godina radio je u Francuskoj, zatim se, s drugovima, Hrvatom i Bosancem, brodom uputio za Južnu Ameriku.
- Malo para smo imali; ali, lijevo-desno, počeli smo da tražimo posao. Bosanac se razbolio, a u međuvremenu nam je Duško Radonjić u Buenos Airesu dao molerski posao - priča mi Vasilije Jovanović. - Radio sam desetak dana i poželio da se vrnem u Evropu. Došao sam bez papira i na granici s Urugvajem jednom barkom preko rijeke Urugvaj pređem u Brazil. Tu sam śekao repu. Svuđe sam bio. Želio sam, prije no se vrnem u Evropu, da vidim Rio de Žaneiro. Kažu mi da je to daleko. Dođem u Santos, upoznam jednu ženu i ostanem mjesec dana, a zatim sam dvadeset godina živio u Urugvaju. Sada sam u Buenos Airesu…
I odjezdi niz Ulicu Florida, prepunu šetača. Ne viđeh ga više.
A u nevelikom parku, uz Ulicu Marselo T. de Alvear, osamdesetpetogodišnji Đuro Bečić. Već pola vijeka u Buenos Airesu. Zadovoljstvo mu na licu.
- Ja sam ćio još 1930. godine iz rodnih Paštrovića da idem za Meksiko, ali nijesam mogao. Onda sam izvadio pasaport za Urugvaj, đe sam došao 1935. i tu živio pet godina. Iako su mi dali rabotu odma, nije mi se dopalo. Otišao sam u Argentinu đe sam trideset i jednu godinu radio u fabrici pive kao nastojnik - pričao mi je Đuro Bečić. - Ne mogu se žaliti na ovu zemlju. Ja sam čovjek skoro nepismen, ali sam u rabotu imao sreće. Zadovoljan sam od famelje. Mene, fala Bogu, ne fali ništa. Imam ženu, tri đevojke, tri zeta, pet unuka i jednu unuku. Sve tri ćerke su doktorice…
A kada je majka, Ivanica Bečić, napunila sto godina, poželjela je da vidi sina Đura.
- Kad su moje ćerke pročitale pismo, rekle su: “Tata, idi!” Radio sam u fabrici pive, dobro sam radio i dali su mi plaćena tri mjeseca - sjeća se Đuro. - A kada sam se vraćao u Argentinu, majka mi veli: “Srećan ti put, sine, i kad imaš volju, dođi opet da me vidiš!”. Umrla je u stojedanaestoj godini. Mislim svaki dan na Crnu Goru. U juni i juli, ako Bog da i bude mira tamo, idemo i ja i žena dva-tri mjeseca. Bio sam sa svakim dobro. Više štedim sad nego kad sam bio mlad. Štedim više nego pređe; kao da ću živjeti stopedeset godina. Često govorim ženi: kad ti preteče, kupi sto dolara. A ima ođen još jedan Paštrović, ali nema ništa u glavu! Sve što zaradi, potroši. Ništa nije uštedio, i sad mu je potrebito, a nema… Tito je dobar bio za sve, a ovi danas nijesu nijedni. Pozdravi mi svu braću Bečiće i Crnogorce… Mićo Radojičić, rođen u Argentini, kaže da je u Tandili, đe se podigao, bilo puno Crnogoraca koji su “radili u kamen; da krešu kamen, za bankine”. Otac mu, Puro, došao je iz Pješivaca u Argentinu 1904. godine.
- Kad su došli, Crnogorci nijesu znali da zbore španski; nijesu imali rabotu, ali malo-pomalo, ženili se i napredovali - sjeća se Mićo Radojičić. - Ođen su mnogo cijenili Crnogorce. Ona crnadija nosila je nožić, pa smo i mi bili predostrožni. Najprve pare koje su zaradili, Crnogorci bi kupili livor i često su ga potezali, pa su ih poštovali… Moj prijatelj, slikar, Hose Maria Kornide, scenograf čuvenog buenosaireskog Kolon teatra, pokazuje mi San Telmo, đe glasoviti muzičar Haime Tores sa svojim ćarangom oduševljava publiku, njegujući muziku Kečua.
Ćarango je sličan tamburici. Pravi se od životinjice, malog oklopnika mulite. Ima deset žica.
- Evropski narodi su srušili našu kulturu, a preko ove muzike ja nastojim da je podignem, vratim - kaže Haime. - Odlazim često u indijanska sela, sakupljam pjesme koje govore o životu Indijanaca… Ponoć u San Telmu, a kao da je dan; povrvio svijet. Nevelika jednospratna kuća, u kojoj je, kad je došla sa sela, stanovala mlada, kasnije slavna i od naroda obožavana Eva Peron, supruga argentinskog predsjednika Huana Perona, koja mu je puno pomagala u radu. Sada tu živi crnogoska porodica Martinović!
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
